Nitko nije fizičkim rođenjem postao Božje dijete. Biti Božje dijete je privilegija koja se ne nasljeđuje pripadnošću bilo kojoj obitelji, crkvi ili naciji. Božje dijete je osoba koja je nanovo rođena (Ivan 3:3). Pri novom rođenju Bog daje čovjeku svog Duha. Ovakvu promjenu ne može postići nikakva znanost niti religija, nikakva umjetnost niti magija, niti bilo tko drugi – osim samog Boga. Kada Božji Duh uđe u čovjeka, onda Božja riječ za njega postaje izvor života. Taj život nije privremen, već vječan. Ona mu treba uvijek i zauvijek.
Svi ljudi koji su promašili novo rođenje imaju istu religiju. Mogu pri tome za sebe govoriti da su baptisti, rimo-katolici, protestanti, pravoslavci, ateisti ili što god drugo po svojoj vlastitoj volji, kako se već iskreno osjećaju. Prepoznaju se po tome što žele vlastitim žrtvama i dobrim djelima sebi pribaviti Božju naklonost, ili čistu savjest, ako su ateisti. Time se izravno suprotstavljaju evanđelju. Bog evanđelja ne traži žrtvu od čovjeka, jer je samog sebe žrtvovao. Svakoga tko vjeruje u Krista i Njegovu žrtvu Bog nanovo rađa. Tek tada čovjek može činiti dobra djela, ali ne u svoje ime, već u Njegovo ime. Sva ‘dobra djela’ koja je učinio prije tog događaja Biblija naziva ‘mrtvim djelima’.
Zapovijedi mogu ispunjavati samo oni koji su već primili besplatni dar spasenja. To nije recept po kome bi čovjek mogao Bogu ugoditi bez novog rođenja. Naprotiv, one su čovjeku ogledalo u kome vidi svoje duhovno stanje.