Ne ukradi, Izlazak 20:15
Krađa je svako posezanje za tuđim vlasništvom. Čovjek je usvojio mnoge načine otimanja tuđe imovine: nasilno, potajno, obmanom i prijevarom, ucjenom, zastrašivanjem, zakidanjem plaća, primanjem mita, zlouporabom vlasti, zloporabom religije, neplaćanjem poreza, dugova ili usluga. Sve su to oblici krađe. Svi su opisani u Bibliji, a opisan je i izvor ovakvog nemoralnog ponašanja.
Lopov, dolazi da ukrade, zakolje i uništi (Ivan 10:1-9). Ovako je Isus opisao Sotonu. Kristove riječi nas opominju da su krađa i podvala načini kojima Sotona postiže svoj cilj: uništavanje ljudskih života.
U Levitskom zakonu Bog je ukazao na čitav niz prekršaja kojeg se njegov narod treba čuvati, a koji su u osnovi krađa i potpadaju pod ovu zapovijed. Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra (Levitski zakon 19:13). Svako korištenje drugoga u svrhu da sebi namaknemo materijalnu korist, bez da ga pošteno platimo jest pljačka. Neka su vam mjerila točna i utezi jednaki (Levitski zakon 19:36). Stara je stvar zakidanje na vagi i varanje u trgovini. U čovjeku je ukorijenjeno da sebi pribavlja materijalnu korist na štetu drugih. Bog međutim sve vidi. Ne primaj mita jer mito zasljepljuje i one koji najjasnije gledaju i upropašćuje pravo pravednika (Izlazak 23:8). Mito je stvar stara koliko i čovječanstvo i mi ga nismo izmislili. Upravo ovo na kraju liši nekoga imovine ili ga dovede do bankrota, a moguće i tisuće ljudi, što je u osnovi krađa. Ne pomiči međe bližnjega svoga (Izreke 22:28), drevna je zapovijed. Sukobi oko međa i posjeda su često završavali dugotrajnim sudovima a počesto i smrću nekoga od sudionika spora. Pohlepa za komadom zemlje u posjedu je zbilja fascinantna kada znamo da naš život traje kratko i da na kraju svakome treba samo dva kvadratna metra te zemlje.
Prorok Malahija je po Božjem nalogu napisao i ovo: Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv onih … koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti (Malahija 3:5). Koliko nam je ovo suvremeno i blisko… Koliki su se radnici našli prevareni i izigrani od menadžersko-poslovnih sprega, primorani završiti na ulici tražeći često pravdu bez rezultata. Malahija je korio i ljude koji nisu donosili desetinu u hram. Rekao im je da od Boga kradu. Možda će se čitatelj ovdje naći u čudu. Pa zar Bog traži još novaca za svećenike koji stanuju u luksuznim palačama i voze se u najskupljim automobilima? Dakle oni koji ispovijedaju vjeru u Boga trebaju izdvajati od svoga prihoda za Božje svrhe. Bog je obećao blagosloviti svakog takvog dragovoljnog darivaoca. Svećenici trebaju učiti narod Božjim principima i Božjim zapovijedima da bi se pravednost u društvu uzdizala i ljudi živjeli po Božjem mjerilu te uživali blagoslove života na zemlji.
Međutim svi su zakazali. Tako za svećenike kaže Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču (Malahija 2:8). Svi apostoli su bili siromašni ljudi. Nakon apostola nijedna njihova crkva nije postala državna ili nacionalna. Od desetka je biskup živio isto kao i prosječni član crkve. Tek u 4. stoljeću nova državna religija Rima imala je bogato svećenstvo. Takav oblik ‘kršćanstva’ apostoli nisu poznavali. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima uči o poslušnosti državnim vlastima i plaćanju poreza. On kaže da vlast služi Bogu za tvoje dobro. Ona treba pohvaljivati dobro, a kazniti zlo. Međutim kada zakaže duhovno-moralna pouka onda se sve kvari. Prorok Mihej je opisao vlasti svoga vremena ovako: Glavar traži dar, sudac sudi prema poklonu, velikaš po svome hiru odlučuje (Mihej 7:3). Tako se čini kako svatko ima izliku da zakida i krade, od osobne do državne razine.
Martin Luter je rekao da ni jedno zanimanje na svijetu nije toliko javno kao krađa. Zato apostol Pavao u poslanici Efežanima piše crkvi slijedeće: Tko je običavao krasti neka više ne krade. Neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro, da mogne što davati potrebnome (Efežanima 4:8). Nije čudo da se radna etika razvila nakon Reformacije upravo zato što se ozbiljno uzimalo ovo; ne kradi nego radi.
Osma zapovijed pokazuje kakav će odnos prema tuđoj imovini imati onaj koji poznaje Boga i drži njegove principe. Susret jednog lopova, carinika Zakeja, sa Isusom u evanđelju po Luki upravo ovo pokazuje. Zakej stade te reče Gospodinu: Evo polovicu svog imanja dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu prevario vratit ću četverostruko. Reče mu na to Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući (Luka 19:1-10). Ne bi li bilo divno kada bi i mi bili svjedoci u našem vremenu da mnogi koji su pokrali milione dožive ovakvo istinsko obraćenje?