(6/6)
Isus iscjelitelj u crkvi vjerujućih
Novi Zavjet opisuje četiri načina kako Isus iscjeljuje. Bog to i danas čini na isti način. U svakoj crkvi vjerujućih On je u svojoj iscjeljujućoj službi. Iscjeljenja se ne mogu očekivati tamo gdje se crkva suprotstavlja djelovanju Svetog Duha nevjerom i prekrajanjem Božje Riječi.
Prvi način iscjeljenja je kroz osobnu vjeru u poruku evanđelja. U Djelima apostolskim 14:8 čitamo: U Listri sjedio neki čovjek bolesnih nogu. Nikada nije hodao, bijaše hrom od majčine utrobe. Dok je Pavao govorio, ovaj ga je slušao. Pavao uprije u nj pogled i kako opazi da ima vjeru tako da može ozdraviti, reče mu jakim glasom: Uspravi se na noge! On skoči i prohoda. Kod ovog čovjeka vjera je došla slušanjem riječi evanđelja. To je bilo dovoljno da odmah ozdravi. Nije bio potreban nitko da moli za njega.
Drugi način je opisan je u Markovom evanđelju 2:1-12. Četiri čovjeka nose uzetoga Isusu, vjerujući da će ga Isus zasigurno iscijeliti. Vidjevši njihovu vjeru Isus kaže: Sinko opraštaju ti se grijesi. Zatim dodaje: Ustani, uzmi svoju postelju i hajde kući svojoj. Ovdje je osobna vjera četvorice ljudi donijela iscjeljenje petome. Tko god ima osobnu vjeru, dana mu je mogućnost da u molitvi donese bolesnoga Isusu. Isus je rekao: Ako dvojica na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski, jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima. Na kraju Markovog evanđelja Isus opisuje znake koji prate osobnu vjeru. Jedan od tih znakova glasi: Na bolesne će stavljati ruke i oni će ozdravljati, Marko 16:18.
Treći način je preko osobe koju je Isus pozvao u službu iscjeljenja. Apostol Pavao piše: Svakomu se daje objava Duha na opću korist. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugome znanje, po istom Duhu, jednome se daje vjera u istom duhu , drugome dar ozdravljenja u ovom istom Duhu, 1. Korinćanima 12:7-9. Crkvu čine osobe koje je Bog duhovno preporodio. Tu Bog raspodjeljuje različite duhovne darove. Jedan od njih je i dar ozdravljenja. Osoba sa tim darom donosi iscjeljenje bolesnima molitvom, polaganjem ruku i upućivanjem na istine evanđelja. Darovi Duha nisu nagrada za napor ili zasluge, nego Božji izbor.
Četvrti način je kroz molitvu starješina. U Jakovljevoj poslanici čitamo: Boluje li tko među vama, neka sebi dozove crkvene starješine, oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika Gospodin će ga podići i ako je učinio grijehe dobit će oproštenje. Prema tome ispovijedajte grijehe jedan drugom i molite jedan za drugoga da ozdravite, Jakovljeva 5:14-16. Starješine crkve su pozvani u službu iscjeljenja. Na njima je odgovornost za duhovno i tjelesno zdravlje ‘dijelova crkve’ kojima su dodijeljeni, kako je to izrekao apostol Petar. Da bi se u crkvi odvijala služba iscjeljenja, potrebno je da pastiri budu duhovni i ponizni ljudi koji poštuju Riječ Božju. Nažalost često nije bilo tako, pa se i ova služba jako promijenila kroz povijest crkve.
U svojoj poznatoj knjizi Iscjeljenje rimokatolički svećenik Francis MacNutt piše ovako: Što se dogodilo sa jednostavnim gledištem evanđelja da Krist iscjeljuje cijelog čovjeka? Povijesni razvoj se može povući od ranih crkvenih otaca koji su svim srcem vjerovali u iscjeljenje kao što su Justin mučenik, i Irinej Lionski u drugom stoljeću, prema gledištu da je tjelesna patnja korisna za dušu što je držao Grgur Veliki u petom stoljeću. Što se događalo u svim tim stoljećima da je isparilo vjerovanje Crkve u Kristovu službu iscjeljenja je složeno, ali zasigurno možemo reći da su glavni faktori bili Platonizam, Stoicizam i Mnihejstvo – filozofije koje su zarazile kršćansku duhovnost. Ove filozofije koje su dominirale u svijetu ranog kršćanstva su gledale na čovjekovo tijelo kao zatvor koji ograničava njegov duh i smeta duhovnom rastu. Pod utjecajem tzv. ”Pustinjskih otaca” strogi asketizam se propagirao kao model kršćanskog savršenstva. Ljudskom tijelu ne treba vjerovati, nego ga treba usmrćivati kroz razna trapljenja i pokore. Kršćani su gledali u budućnost u vrijeme kada će se duša osloboditi zatvora tijela. Pretjerani (iskrivljeni) pogled na tijelo koje vojuje protiv duha, ima namjeru staviti tijelo u kategoriju neprijatelja kojeg treba pokoriti kroz kažnjavanje radije nego saveznika kojeg treba iscjeljivati.