Požuda
Ne poželi kuće bližnjega svojega; ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega. Izlazak 20:17
Požuda je opisana u 10. zapovijedi: ti nećeš poželjeti (Izlazak 20:17, Ponovljeni zakon 5:21). Što se seksa tiče, radi se o požudi prema drugim ženama i muškarcima i ona najčešće završava masturbacijom. U tom smislu je ona grijeh jer si ti poželio nekoga tko ne pripada tebi već nekom drugom, o čemu smo pričali u prethodnom poglavlju. Isus je jasan da je takva požuda već napravila svoj učinak – grijeh – u ovom slučaju preljub je odrađen u mislima bez tjelesnog kontakta (Matej 5:27-28).
Dakle – žudjeti jedino možeš za onom ili onim koja/koji već pripada tebi i samo u tom slučaju se ne radi o grijehu. U Postanku 2:25 kaže se da su Adam i Eva bili goli i nisu osjećali stid. Jedna od osnovnih postavki morala koje svaki čovjek sa sobom nosi u sebi, bez obzira poznaje li Božji zakon ili ne, nepisano kaže da skrivamo svoju golotinju od drugih. Vlastitu golotinju već i djeca od rane dobi počnu osjećati. Mužu i ženi je to skroviti izraz vrhunske intime i to je jedina situacija u kojoj ne osjećaju stid, što samo oslikava dubinu odnosa između muža i žene. Taj odnos je ukorijenjen u samo stvaranje i ta činjenica se provlači do kraja ovog teksta. U Pjesmi nad pjesmama je umjetnički opisana požuda zaručnice i zaručnika jedan prema drugom. Požuda se konzumira seksom bez grijeha samo ako je zatvorena unutar braka. Pavao naglašava kako je ta tajna uzvišena i čovjeku teško razumljiva (Efežanima 5:22-33), a djelić tog svjetla možemo osjetiti ukoliko detaljnije razmotrimo odnos crkve kao svete zaručnice (ne neke određene organizirane institucije, već svih iskrenih Kristovih vjernika) i Isusa Krista kao svetog zaručnika.
Zbog mnogo posla, umora i raznih frustracija u braku često dolazi do toga da požuda ne može biti upražnjena. Nevjerojatno je da Biblija ima odgovor i na ovo stanje. Pavao poučava da muž i žena nisu gospodari svojih tijela već da ono u stvari pripada onom drugome, te sugerira da se ne uskraćuju jedno drugome, osim na kraće vrijeme poradi duhovnih aktivnosti (1.Korinćanima 7:3-5).
Vratimo se na požudu kao grijeh. Ne treba biti naivan i omalovažavati ga, jer s ovim grijehom nije nimalo lako izaći na kraj, pogotovo kad neoženjeni ili neoženjena ostane sam ili sama. Pavao zato naglašava kako je bolje oženiti se i konzumirati seks, radije nego prepustiti se napasti koja na kraju kao i ostali grijesi opterećuje savjest. I ovaj grijeh treba priznati Kristu i moliti ga za iskreni oprost, te ako nisi još oženjen ili oženjena pobjeđivati svoje tijelo do časa kad ćeš se konačno moći predati svome bračnom drugu.
Klasični oblik požude kakav je u glavama velike većine ljudi kulminira kroz današnje medije, kada se na sve moguće načine pokušava postići prastari prihvatljivi i društveno poželjan odnos prema nemoralu kakav je zabilježen u Sodomi, svijetu Antike i uostalom svim idolopokloničkim društvima kada su prilikom štovanja bogova ovog svijeta (demona) uz put i obilato orgijali. Sav grijeh, a pogotovo ovaj, je ustvari narušavanje kozmičkog balansa i gnjevi srce našeg Stvoritelja. Božji zakon je upisan u svako čovječje srce i on djeluje kao čovječja nezapisana a ipak jako manifestirana savjest.