Rastava braka
Pristupe mu farizeji pa ga, iskušavajući ga, upitaše: »Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?« A on im, odgovorivši, reče: »Što vam zapovjedi Mojsije?« A oni rekoše: »Mojsije je dopustio da se napiše otpusni list pa se žena otpusti.« I Isus im, odgovorivši, reče: »Zbog otvrdlosti srca vašega napisao vam je tu zapovijed. No od početka stvaranja muško i žensko stvori ih Bog. Zbog toga će čovjek ostaviti svoga oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i bit će dvoje jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« I u kući su ga njegovi učenici opet pitali o istom. I reče im: »Tko god otpusti ženu svoju pa se oženi drugom, čini preljub prema onoj prvoj. I ako žena otpusti svojega muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Marko 10:2-12
Ja još nisam vidio iskreno sretnu rastavu. Možda ljudi i jesu sretni?, samo što ja to ne vidim, a vjerojatno netko vidi? Uostalom svatko gleda i izgovara i zagovara svoje stavove prema svojoj volji i tko mu to može zamjeriti? Samo Bog može u dubini srca razaznati istinu od laži, jer mi često vjerujemo laži iako smo duboko uvjereni da je to što vjerujemo neprikosnovena istina. Nitko od nas nije cijepljen od toga, zato i Bog kaže: Laž su djeca čovječja (Psalam 62:10).
Ako što čujem o rastavi, redovito čujem ružan monolog sjećanja iz repertoara povrijeđene strane – lepezu tuđih grijeha i povreda svih mogućih vrsta. Često sam čuo ljude kako svjedoče da je to najgore što čovjek emocionalno može proći. Rastava je još gora od smrti pojedinog čovjeka: to je smrt ujedinjenog tijela. Gorčina je na jeziku, a time i u srcu, jer Isus kaže da usta govore ono što je u srcu (Matej 15:18-20, Marko 7:21, Jeremija 17:9). Općenito tko god je prošao kroz rastavu kaže da je to nepojmljiv osobni pakao. Ostaju rane koje teško zacijeljuju, a onda i kad zacijele ostane bolan ožiljak sjećanja, a nažalost u nekim slučajevima možda čak i fizičkih.
Moja sreća, vjera i pouzdanje počiva samo na jednom temelju: već sam uspostavio živi odnos s Isusom koji živi tu pored mene i on je jedini jamac vrijednosti mog života, Isus je taj koji mom životu daje smisao. To je jedina stvar koja čini razliku između mrtve i žive vjere: ISUS JE ŽIV i tu je do mene zastupan po svom Svetom Duhu kojeg je On – Isus meni poslao. A ako je Isus tu, svi ostali ljudi mogu doći i otići – On je taj koji me drži iznad mojih očajavanja, nedoumica, strahova i svih mogućih povreda koje sam doživila ili doživio – nitko mi ne može oteti tu sigurnost koju imam u Kristu Isusu.
Isus je u nekoliko navrata naglasio da prave rastave nema. O tome isto govori i Pavao u nekoliko navrata. Jedina mala iznimka je u slučaju preljuba, kako kaže Isus u Matej 5:32: A ja vam kažem: Tko god otpusti ženu svoju — osim zbog bludništva — navodi je na preljub. I tko god se oženi otpuštenicom, čini preljub.
Zašto Isus navodi baš tu i samo tu situaciju za dopuštenje rastave? a s druge strane kaže kako barem u sedamdeset puta sedam slučajeva treba oprostiti svom bratu (Matej 18:22). Ne čini li se da su ovi stihovi kontradiktorni? Možda ne bi bilo loše da malo pojačamo ovu spornu riječ da vidimo što bi to značilo u grčkom originalu. Ovdje je prevedena riječ kao “bludništvo”, a upotrebljena grčka riječ je πορνεία tj. porneia. Strongov rječnik kaže da se koristi kao sinonim za ove riječi: prostitucija uključujući preljub, brakolomstvo, nevjernost, incest i naravno pornografiju. Uz minimalno razumijevanje Biblije shvaćamo da ovaj termin ide uz bok s idolatrijom koja predstavlja porneju s drugim bogovima. To je onda izravno kršenje prve od deset Božjih zapovijedi, pra-amandmana vjere u Oca, Sina i Duha Svetoga. Ta ideja iskače u oči čitatelja gotovo sa svake stranice Svetog Pisma. Dakle – nevjernost u braku je poput grijeha s idolima i nanosi tešku štetu za onoga tko to čini, jer to čini na vlastitom tijelu kako ističe Pavao (1.Korinćanima 6:18). Dodatno na to – onaj ili ona tko čini preljub je izdajnik najgore moguće vrste, jer je izdao svoje vlastito tijelo – svoju ženu ili svog muža, i ne samo nju ili njega, već i vjernog svjedoka braka – Svetog Duha koji je u svjedočio nastanku veze od njenog početka.
Što treba napraviti oštećena strana u braku? Treba li oprostiti tako što? Ne treba posebno odgovarati na to pitanje, jer je pitanje oproštenja pitanje elementarne kršćanske higijene kako smo već gore razmatrali. Međutim, treba s druge strane voditi računa da je na srcu oštećenog napravljen težak ožiljak koji u početku boli jače od najgoreg udarca. Ožiljak će vremenom zarasti, ali će uvijek biti tu kao podsjetnik na ono što se desilo. Ukoliko onaj koji je učinio porneju ne uspije ubijediti oštećenog da se iskreno kaje za to i da to više nikada neće učiniti, oštećena strana u tom slučaju zadržava pravo ostati skeptična i po strani i ne izvršavati dalje bračne dužnosti, čuvajući se od slijedeće pozljede.
Neki u tome vide i iznimku da se mogu ponovo udati. Tu se može naći argumenata za to bar zbog dvije stvari: (1) prakse Židova kojima je i bila upućena ta riječ, koji su to onda shvatili da su slobodni si uzeti nekog drugog i (2) Pavlove upute u 1.Korinćanima 7:15 kada kaže da u slučaju rastave s nevjernima brat ili sestra nisu više ropski vezani. Tu vezanost nisam dugo shvaćao, dok nisam u jednom slučaju vidio da je jadna razvedena žena još uvijek u mnogim slučajevima udovoljavala bivšem mužu u mnogim stvarima protiv svoje volje, jer joj je ovaj i dalje nanosio bol. Teško je naravno govoriti parcijalno o takvim slučajevima, jer su to slučajevi za kvalitetnog dušebrižnika ili kršćanskog psihijatra u najmanju ruku, jer se radi o psihičkoj navezanosti na osobu umjesto na Boga.
Argument za ponovnu vezu je teško opravdati drugim Biblijskim stihovima, jer u istom poglavlju na barem još dva mjesta isti taj Pavao upozorava da: “A oženjenima zapovijedam — ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja, a ako se i rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri. I muž, neka ne otpušta ženu. (1.Korinćanima 7:10-11). Žena je vezana zakonom sve vrijeme dok živi muž njezin. No ako joj muž umre, slobodna je da se uda za koga hoće, samo u Gospodinu (1.Korinćanima 7:39).
Pavao na još jednom interesantnom mjestu upotrebljava sliku bračne vezanosti za još jedan jači moment: kada govori o vlasništvu Zakona nad našom sudbinom i veličanstvenim otkupljenjem: Rimljanima 7:1-6 Ili ne znate, braćo — jer onima koji poznaju Zakon govorim — da Zakon gospodari čovjekom sve vrijeme dok je živ? Udana žena naime vezana je Zakonom dok joj muž živi; umre li muž, razriješena je od Zakona o mužu. Dakle, dok joj muž živi, ako pođe za drugoga čovjeka, zvat će se preljubnicom. Ako joj pak umre muž, slobodna je od Zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga čovjeka. Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, onomu koji je od mrtvih uskrišen, da donesemo rod Bogu. Jer dok bijasmo u tijelu, grješne su strasti, izazvane Zakonom, djelovale u našim udovima da smrti donesu rod. A sada smo riješeni od Zakona, umrijevši onome što nas je sputavalo, da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.
Dakle, zaključak da Bog blagonaklono gleda na novi brak dok god je prvi supružnik živ je teško opravdati cjelovitim pogledom na Božju Riječ. Ako nam treba još jedna potvrda, pogledajmo reakciju Isusovih učenika dok su hodali s njim: “Ako je tako između muža i žene, onda je bolje ne ženiti se” (Matej 19:10). Oni su to dakle izuzetno jasno shvatili, i to čak a da još uvijek nisu primili Svetog Duha, kojeg su tek dobili na Pedesetnicu, četvrtog blagdana Židovskog kalendara, Šavuota, koji nastupa pedeseti dan poslije blagdana Prvina. Podsjetimo se da je Isus prinijet na križ uoči Pashe (prvi blagdan), a da je na blagdan Prvina (treći dan po Pashi, trećeg blagdana) uskrsnuo.
U ovom razmatranju trebamo spomenuti još jednu stvar, obzirom na količinu pitanja i popularnost ove teme u današnjim medijima. U pojedinim slučajevima na žalost dolazi do težih oblika psihičkog ili fizičkog zlostavljanja u braku. Ne znam statističke podatke, ali vjerojatno možemo zaključiti da većina razvoda ipak ne završava tako ekstremno. Bez obzira na statistiku, ta je konstatacija zlostavljanoj ženi nikakva utjeha. Što tada učiniti ako nema rastave? Zdrava logika naravno kaže da se od zlostavljača treba maknuti pod svaku cijenu na neko sigurno mjesto jer je ugrožena i ona i djeca. Ti slučajevi su na žalost za policiju, sudstvo, socijalne službe i druge organe vlasti. Ne bih dalje o tome koliko je država efikasna u tome, ali čini se da se u tom pogledu još štošta treba napraviti. U svakom slučaju takvi slučajevi su za posebne stručnjake koji se time bave.
“Nismo našli zajednički jezik”, “ohladili smo se”, “on/ona se promijenio / pomijenila”, “prevario / prevarila me je”, “ne iskazuje mi više pažnju”, “zaljubio sam se u drugu / drugoga”, “dosadno mi je”, “nema više strasti”, “on me tuče”, “ona mi ne da seks”… Kakvi god bili razlozi – “normalni” ili ponekad “ekstremni”, svejedno je – iz Božjeg pogleda sve to ne umanjuje činjenicu da si i dalje osobno vezan za tu osobu dok je živa. Mi bi naravno najviše željeli da po volji s kim god hoćemo i kada god hoćemo napravimo prekid i pokušamo s nekim drugim. To je i logično, ali samo ako se postavljamo u poziciju da ugađamo sebi, odnosno svom tijelu, tako paše našem okorjelom srcu (Marko 10:2-12). Krist ipak očekuje da se u potpunosti već u ovom svijetu oslanjamo na Njega, živog Boga s kojim imamo svakodnevni odnos. Niti jedna osoba ne može Isusa nadomjestiti, a On, Isus, od svojih učenika očekuje uzdržavanje većeg standarda: “A svima govoraše: »Hoće li tko za mnom poći, neka se odrekne samoga sebe, i neka svaki dan uzme svoj križ, i neka me slijedi. Jer tko god hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko god izgubi život svoj mene radi, taj će ga spasiti«.” (Luka 9:23-24)
Prilikom rastave misli li par uopće i o svojoj djeci? Pa kako možeš voljeti potpuno svoje dijete, ako ne voliš dovoljno svojeg bračnog druga? Zašto? Zato jer ljubavlju koju iskazuješ prema ženi ili mužu osiguravaš i svome djetetu ono što je najpotrebnije – njegovu majku ili oca sa svom nježnošću. Ta zajednica onda djetetu predstavlja stijenu sigurnosti opasanu bedemom ljubavi roditelja. Ne možemo ni zamisliti što se sve slama u djetetovoj naravi kada se odlučimo na ovu opasnu igru.
Možemo ići i dalje i govoriti o razvrgavanju sveza prema obje obitelji, prema prijateljima i društvu u kojem se krećemo. Raspad braka kad malo bolje razmislimo ima dalekosežnije posljedice nego što to uopće možemo i zamisliti… Računajte da kada se vežete uz osobu, ne vežete se samo uz nju, već i uz sve što ona ili on nosi sa sobom – svoja vjerovanja, sustav vrijednosti, rodbinu, prijatelje, kolege, posao itd.
Kao završnu misao na ovo citirat ću Malahiju gdje vidimo da Bog ustvari mrzi i nevjeru i razvode: Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj dakle život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. Jer ja mrzim otpuštanje žena – govori Jahve, Bog Izraelov – i onog koji nevjerom haljine svoje kalja – govori Jahve nad Vojskama! Poštujte dakle život svoj, ne budite nevjerni! (Malahija 2:15-16)
Dakle – mi se trebamo već na početku odlučiti da li se želimo ponašati kao odgovorni Kristovi učenici, ili kao razmažena djeca: “A reče i drugi: »Slijedit ću te, Gospodine! No dopusti mi da se najprije oprostim sa svojim ukućanima.« A Isus mu reče: »Nijedan koji svoju ruku stavi na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«” (Luka 9:61-62)
Ako si zaista hoćete pomoći za cijeli život vrijeme je da prihvatite jednu jednostavnu činjenicu i neka vam ona odredi perspektivu i temelj za vašu bračnu sreću: NEMA RASTAVE. To ne postoji u razmišljanjima Kristovih učenika. Stoga se okrenite onom što već imate i potrudite se da iz toga izvučete najbolje iz svoga braka za sebe, u ovo malo života koje vam je još ostalo.