Daniel Vestal izvršni koordinator baptističkog udruženja CBF, na svom nedavnom predavanju rekao je kako baptisti imaju svoj specifični „duhovni gen“ a on sadrži tri elementa:
- krštenje vjerujućih;
- neovisnost lokalne crkve;
- odvojenost crkve i države.
Krštenje vjerujućih smo promatrali u prethodnim člancima pokazujući kako Biblija i crkvena povijest prva četiri stoljeća nedvojbeno utvrđuju način kako je netko postajao kršćaninom, te da taj čin ima veze isključivo s duhovnim rođenjem, a ne sa tjelesnim. Svaki pokušaj dokazivanja suprotnog ne počiva na objektivnim biblijsko-povijesnim temeljima.
Neovisnost lokalne crkve je drugi element baptističkog poimanja vjere. Ovo načelo kaže kako nad lokalnom crkvom ne mogu upravljati druge crkve niti ikakva hijerarhija izvan nje same. Naime, istina o vodenom krštenju vjerujućih baptistima je zajednička s drugim slobodnim crkvama, a što ih odvaja od velikih protestantskih denominacija koje su zadržale krštenje djece kao svoju raniju praksu. Protestantske crkve kao što su Luterani (evangelici), anglikanci, kalvinisti (reformirana crkva) metodisti (proizašli iz anglikanske crkve) svi odreda krštavaju malu djecu. Što je pokazatelj kako su proizašli iz Rimokatoličke crkve.
Duhovna demokracija
S druge strane baptisti, pentekostalci, karizmatske slobodne crkve, slobodna braća, Kristove crkve, adventisti itd., krštavaju jedino vjerujuće. Međutim, od svih baptisti se izdvajaju u crkvenoj upravi. Upravljanje crkvom kao najviše tijelo spada na skupštinu lokalne crkve (kongregacija). Tekst koji nam ovo može osvijetliti je onaj u evanđelju po Mateju 18:15-18 koji se bavi crkvenom disciplinom. „Ako ti brat sagriješi pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša dobio si svog brata. Ako te ne posluša dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša saopći to crkvi ako ni crkve ne posluša smatraj ga poganinom ili carinikom“. Ovdje je jasno kako se radi o lokalnoj crkvi jer je apostol Pavao upravo Korintskoj crkvi sugerirao jedan sličan postupak koji su oni sami trebali učiniti.
Isus je jasno naložio svojoj crkvi da sprovodi crkvenu disciplinu. To znači da ako život nekog člana zajednice nije u skladu s božanskim načelima, pa i ako nakon opomena ostaje nepromijenjen onda je crkva pozvana takvog člana isključiti. Dakle radi se o crkvi – lokalnoj zajednici s autoritetom, a ne nikakvom posebnom pojedincu, npr. biskupu, starješini ili bilo kojoj drugoj osobi. Time se osigurava objektivnost, a i odgovornost svakog člana lokalne zajednice. Ako se poštuje redoslijed, onda je osigurano da Sveti Duh vodi zajednicu i čuva je od samovolje pojedinaca. Lokalna crkva tako bira i svoje starješine, pastore i đakone kojima predaje mandat vršenja službe i koje, ako slijede Božju Riječ, zajednica treba slušati. Međutim ako bi pastor pošao naopakim putem, saziv zajednice ga jednostavno može razriješiti dužnosti, a ukoliko je prekršaj skandalozne naravi i isključiti iz zajednice. Dakle – Božansko upravljanje zajednicom uključuje demokratski princip kada su ljudi podložni Svetom Duhu.
Poučan je primjer rane Crkve kada su apostoli sazvali zajednicu u pogledu problema raspodjele humanitarne pomoći oko koje su nastale teškoće. U Djelima apostolskim, 6. poglavlju čitamo: „Tada dvanaestorica dozvaše k sebi učenike te rekoše nije pravo da mi ostavimo riječ Božju pa da služimo za stolovima radije pronađite braćo među sobom sedam ljudi na dobru glasu punih duha i mudrosti pa ćemo njih postaviti nad tim poslom“. Dakle, zajednica je trebala izabrati ljude prema sugeriranim kvalitetama i postaviti ih za đakone. Tako su učinili i riješili problem.
Dr.Everett Gill u svojoj knjizi „Crkve Novog Zavjeta“ nabrojao je nekoliko principa koje je prakticirala rana crkva, a koje nasljeduju baptisti danas:
- Crkvena organizacija – zasnovana na načelu demokratske samouprave sa starješinama
- Vjernici – svaki vjernik sudjeluje osobno i dragovoljno
- Svećenici – svećenički red sačinjavaju sami, i svi, vjernici, prema 1.Petrova 2:9
- Širenje nauke – propovijedanjem: svaki član je ujedno i misionar u svijetu
- Odnos prema državi – slobodna crkva u slobodnoj državi.
Nedostatak duhovne demokratske tradicije
Ova načela su zaista bila nešto revolucionarno za duhovni život i praksu u vrijeme Novog zavjeta, i do tada niti jedna religija nije bila zasnovana na ovakvim načelima. Dakle, kada govorimo o demokraciji i njenim zasadama prosječan građanin naše zemlje i svijeta ne zna kako je ona prakticirana u novozavjetnim crkvama prije svega. Ona pretpostavlja duhovnu prosvijetljenost kao bitnu pretpostavku. Bez ove duhovne pretpostavke ljudi shvaćaju demokraciju kao nešto gdje svatko radi što god mu je volja.
U zemljama gdje su crkve ovakvog tipa prisutnije i daleko brojnije ljudi imaju drugačije shvaćanje o ovom pojmu. U ovakvom crkvenom ustroju svako se potiče na služenje i doprinos općem dobru i odlučivanju. Nema sumnje da stanje u nekom društvu ovisi prvenstveno o dominirajućoj religiji. Demokratski principi iz neke druge sredine često nama ne odgovaraju jer su naše duhovne okolnosti drugačije. Crkve ustrojene na strogo hijerarhijskoj osnovi odgajaju osobe koje uvijek gledaju kako bi netko drugi, neki ‘vrh’, riješio nastali problem ili donio neku važnu odluku, a nikada sebe ne vide aktivnim akterima u rješavanju problema.