Vapaj za reformom su pronosili mnogi kroz stoljeća: englez John Wycliffe (1320-1384), zatim čeh Jan Hus koji je zbog svojih pogleda spaljen na lomači 1415. god, a u Firenci dominikanac Girolamo Savonarola koji je spaljen 1498. god. Martin Luther je bio augustinski redovnik, koji je tragajući za mirom s Bogom doživio osobno obraćenje, te je 1517. god. suprotstavljajući se prodaji oprosnica započeo protestantsku reformaciju. I katolički i protestantski se povjesničari slažu da su zloporabe u ondašnjoj crkvi dosegle nepodnošljivu razinu i da se potreba za promjenama osjećala kod svih.
Osim toga su i protestantski propovjednici kao zastupnici nove vjere nastojali da narodu i načinom svoga života dadu dobar primjer, dok se katoličkom svećenstvu u tom pogledu gdjegdje moglo koji put i zamjeriti.
Ubrzo potom, val reformacija koji dolazi iz Europe zahvaća i hrvatske prostore. U svojoj knjizi ”Povijest hrvatske protestantske književnosti” Dr.Franjo Bučar piše: „Zato i nije čudo, što je reformacija upravo u hrvatskim zemljama prodrla tako brzo. Novi su protestantski svećenici bili oduševljeni za reformatorske (svoje) ideje i ujedno na većem stupnju crkvene i opće naobrazbe. Pastori protestantski bijahu dobri propovjednici, oni su znali naizust Sveto Pismo, a tako i druge crkvene knjige. Oni bijahu i dobri govornici i demagozi, pa zato im je pošlo za rukom, da predobiju za se puk i plemstvo, koje se u religioznom pogledu nije baš mnogo razlikovalo od prostog puka. Katolički svećenici u ono doba nijesu umjeli da se od momentalne prevelike navale na staru crkvu obrane na jednak način, i tako se često događalo, te su i oni sami kada su upoznali nauk reformacije uz nju pristajali i sa sobom prevodili u novu vjeru i svoje duhovno stado. Da je reformacija lako zahvatila korijen među hrvatskim plemstvom i narodom, bio je razlog i u tom, što su katolički svećenici osobitu pažnju posvećivali služenju mise na latinskom jeziku, a toga narod dakako nije razumio. Propovjednici nove vjere polagali su naprotiv najveću pažnju na propovjedi, koje su obavljali na jednostavan i za priprosti puk razumljiv način, tim više, što su se posvuda služili hrvatskim narodnim jezikom. Osim toga su i protestantski propovjednici kao zastupnici nove vjere nastojali da narodu i načinom svoga života dadu dobar primjer, dok se katoličkom svećenstvu u tom pogledu gdjegdje moglo koji put i zamjeriti.“ Bučar nastavlja kako se nova religija odmah znala priljubiti prostom puku … te je odmah započela izdavanje crkvenih knjiga na narodnom jeziku.
Grad Metlika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Metlika) je bilo glavno središte i ishodište odakle se reformacija širila među Hrvate. Zbog posada njemačke protestantske vojske reformacija se širila i u gradovima Koprivnici, Ivanić gradu, Petrinji, Sisku, Senju i Ogulinu, a središte reformacije je u to vrijeme bio grad Karlovac.
Najglasovitiji propovjednik bio je Grgur Vlahović, uglednik od 1559. god. Njega sam hrvatski ban Petar Erdödy poziva da dođe u Hrvatsku kako bi vršio propovjedničku službu. Tako nalazimo da je 1563. god. propovijedao u Cesar Gradu kod Klanjca, gdje se kažu obratilo 250 duša na novu vjeru. Isto tako je Vlahović propovijedao i pod Okićem, gdje je bio nazočan i sam ban te zagrebački biskup Matija Bruman (1558-1563), koji je također simpatizirao sa novom vjerom, a bijahu nazočni i gospodari Krapine i Samobora. Njegovim nastojanjem reformacije se raširila i oko Ozlja, gdje su gospodarili knezovi Zrinski, koji su također pristajali uz reformaciju.
Kao što su Zrinski pomagali reformaciju u karlovačkom području, tako su je širili i po Međimurju. Nikola Zrinski-Sigetski je prianjao uz reformaciju, a njegov sin Juraj Zrinski stariji otvoreno prešao na protestantizam. Istra je reformaciju primila preko Venecije. U tom smislu u Istri su djelovali braća Vergeriji, Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Konzul i mnogi drugi ugledni svećenici, tako da je gotovo sveukupno tamošnje svećenstvo prihvatilo Lutherov nauk. Iz Istre se reformacija nastavila širiti po Dalmaciji i Dubrovniku, po gradovima Zadru, Trogiru, Šibeniku, Splitu i Kotoru. Također i na otocima: Krku, Pagu, Rabu, Korčuli i Cresu.
„Najznamenitiji pak protestantski pristaša bijaše Markantun Dominis-Gospodnetić koji je godine 1596 bio biskup u Senju a 1602 nadbiskup u Splitu. Svojim ugledom pokuša on kod pape Grgura XV, da reformira neke crkvene dogme, ali tim dođe u sukob s Rimom i prijeđe u Njemačku i Englesku.“ [Dr.Franjo Bučar, ”Povijest hrvatske protestantske književnosti”]
Jedan od vodećih ljudi koji su podupirali hrvatsku protestantsku akciju bio je i barun Ivan Ungnad, župan varaždinski, vlastelin u Samoboru i drugim gradovima. Bio je vrlo aktivan i poznat po svojim nastojanjima na širenju protestantske literature u Hrvatskoj, te je materijalno i moralno podupirao hrvatsku protestantsku tiskaru u Urachu.