Moravska probuda

1927. godine, John Greenfield, američko-moravski evangelizator, na 200-tu godišnjicu Moravske vjerske obnove, objavio je knjigu Power From on High (Sila iz visine). Moravci – izbjeglice iz Češke, smjestili su se na imanju grofa Nicholasa Zinzendorfa u Herrnhutu u Njemačkoj gdje je 1727. započelo snažno duhovno probuđenje: vjerska obnova koja je pokrenula 100-godišnju neprekidnu molitvu, koja je nakon 25 godina urodila s preko 100 moravskih misionara, što je bilo više misionara negoli je cijela preostala protestantska crkva proizvela u dva stoljeća.

Duh Sveti spustio se na nas i u te dane u našoj sredini događala su se velika čuda i znaci. Od tada jedva da bi prošao dan, a da nismo svjedočili Njegovim moćnim djelima među nama.

Suvremeni Pentekost

Moravski povjesničar napisao je kako je crkvena povijest puna zapisa o posebnim izlijevanjima Duha Svetoga. I uistinu, 13. kolovoza 1727. Duh Sveti se izlio na zajednicu: Vidjeli smo Božju ruku i Njegova čudesa i svi smo bili pod oblakom naših otaca, kršteni njihovim Duhom. Duh Sveti spustio se na nas i u te dane u našoj sredini događala su se velika čuda i znaci. Od tada jedva da bi prošao dan, a da nismo svjedočili Njegovim moćnim djelima među nama. Sve nas je obuzela velika glad za Božjom Riječi tako da smo morali imati po tri bogoslužja dnevno: u 5 i 7:30 ujutro i u 9 navečer. Svi smo više od svega željeli da Duh Sveti preuzme potpunu kontrolu. Nestalo je samoljublja, samovolje i neposluha i silna nas je bujica milosti pomela u nepregledni ocean božanske ljubavi.

Nitko od prisutnih nije mogao sasvim točno opisati što se zapravo dogodilo te srijede ujutro, 13. kolovoza 1727. na posebno sazvanom bogoslužju Večere Gospodnje, jer jedva da su znali nalaze li se na Zemlji ili nebu. Grof Nicholas Zinzendorf, mladi vođa zajednice o tom je događaju mnogo godina kasnije rekao: Osjećali smo potrebu da se sakupimo na Večeru Gospodnju s osjećajem ljubavi i bliskosti sa Spasiteljem. Ono što je taj dan, toliko godina ranije, učinilo toliko posebnim jest da su toga dana, prije 27 godina, članovi zajednice iz Herrnhuta koji su se okupili na proslavu Večere Gospodnje (u crkvi u Berthelsdorfu) bili nezadovoljni sami sobom. Prestali su osuđivati jedni druge, jer su se osvjedočili, svaki od njih osobno, o vlastitu nedostojnost u Božjim očima i na toj službi svaki je osjećao da je vidio lice Spasitelja. „O Glavo puna rana, na Tebi trnov splet, o Glavo krunisana, a rugao Ti se svijet!“ U prisutnosti Čovjeka boli, vičnog patnjama – srca su im govorila kako će On biti njihov zaštitnik i svećenik koji će im suze pretvoriti u ulje radosti i njihov očaj pretvoriti u sreću. Ovo čvrsto uvjerenje u trenu ih je promijenilo u sretne ljude kakvi su i dan danas, a u tu sreću su uveli i tisuće drugih, uz pomoć i sjećanje na nebesku milost, koja im je jednom dana, a potvrđena tisućama puta od tada.

Nitko od prisutnih nije mogao sasvim točno opisati što se zapravo dogodilo te srijede ujutro, 13. kolovoza 1727. na posebno sazvanom bogoslužju Večere Gospodnje, jer jedva da su znali nalaze li se na Zemlji ili nebu.

Zinzendorf je to opisao kao «osjećaj bliskosti s Kristom» koji je bio dan svima koji su bili prisutni, ali i drugima iz zajednice koji su toga dana bili radili na drugim mjestima. Zajednica je bila mlada. Zinzendrof, njihov ljudski vođa, imao je 27 godina, što je bio i prosjek godina starosti članova zajednice.

Moravska braća izniknula su iz rada i mučeništva češkog reformatora Jana Hussa. Braća su stoljećima bila progonjena, i mnogi su bili ubijani, zatvarani, mučeni ili protjerani iz svoje domovine. Ova skupina je pobjegla i potražila utočište u Njemačkoj gdje im je mladi kršćanski plemić, grof Zinzendorf, pružio utočište na svojem imanju u Saksoniji. Svoj novi dom nazvali su Herrnhut u prijevodu Božja straža. Odakle su, nakon krštenja Duhom Svetim, krenuli u misiju preobraćajući svijet za Krista.

Pedeset godina prije Williama Careya, Moravska crkva u svijet je odaslala preko 100 misionara. Upravo je njihov engleski misionarski časopis Periodical Accounts (Povremeni izvještaji) nadahnuo Williama Careya. Na sastanku baptista na stol je bacio primjerak časopisa i rekao, Pogledajte što su napravili Moravci! Možemo li i mi slijediti njihov primjer poslušnosti našem Nebeskom Gospodaru i krenuti u svijet propovijedati Evanđelje poganima?

Ta misionarska revnost Moravaca započela je izlijevanjem Duha Svetoga. Grof Zinzendorf je rekao, Spasitelj je dozvolio da na nas siđe Duh kojega do tada nismo iskusili niti poznavali… Dotada smo bili vođe i pomagači, a sad je Duh Sveti preuzeo potpunu kontrolu nad svime i svakome.

Dolazak Duha Svetoga

Pentekostu – izlijevanju Duha, prethodi molitva. Zajednica u Herrnhutu je početkom 1727. bila duboko nezadovoljna i podijeljena, a članovi vrlo kritični jedni prema drugima. Kontroverze gotovo da nisu uništile zajednicu. Većina članova pripadala je staroj crkvi Moravske braće. Drugi pak vjernici koji su došli u Herrnhut bili su luterani, reformirani i baptisti i često su se prepirali oko predodređenja, svetosti i krštenja. Za to vrijeme mladi njemački plemić, grof Zinzendorf, preklinjao ih je i pozivao na jedinstvo, ljubav i pokajanje.

Zinzendorf se Bogu obratio u ranom djetinjstvu, već s četiri godine, kada je sastavio i potpisao ugovor koji je glasio: Dragi Spasitelju, ako si Ti moj i ja ću biti Tvoj. Njegov moto je bio: Imam samo jednu strast, a to je Isus i samo Isus.

Grof Zinzendorf znao je tajnu neprestane molitve. Još kao tinejdžer ustanovljavao je molitvene grupe i nakon što je završio školu u Halleu, sa 16 godina, slavnom profesoru Franckeu dao je popis sedam molitvenih grupa koje je uspostavio. Nakon završenog fakulteta svoje obrazovanje je unaprijedio putovanjima u strane zemlje. Gdje god je išao, njime je upravljala njegova ljubav prema Isusu. U galeriji slika u Dusseldorfu bio je toliko dirnut slikom raspeća na kojoj su stajale slijedeće riječi:  Hoc feci pro te; Quid facis pro me? U prijevodu: Ovo sam učinio za tebe, što si ti učinio za mene?

U Herrnhutu, Zinzendorf je posjetio sve odrasle članove, te tada duboko podijeljene zajednice. Sastavio je manifest kojim ih je pozvao da „traže i naglašavaju zajedničke točke“, umjesto da naglašavaju razlike. 12. svibnja 1727. svi su potpisali ugovor da će svoje živote posvetiti služenju Isusu Kristu baš kao što je i on Kristu posvetio svoj. Moravskoj vjerskoj obnovi iz 1727. prethodila je izvanredna molitva koja je zatim taj pokret i održavala. Duh milosti, jedinstva i moljenja rastao je među njima.

Taj nevjerojatni molitveni sastanak koji je započeo 1727. nastavio se stotinu godina i bio je jedinstven u svijetu. Poznat pod nazivom Molitvena satnica uključivao je muškarce i žene koji su neprestano molili.

16. srpnja mnogi iz zajednice su se sasvim spontano dogovorili da će se sastajati redovno i često i otvarati srca jedni drugima u molitvi i pjevanju himni, tradicionalnih kršćanskih pjesama. 5. kolovoza grof Zinzendrof proveo je čitavu noć u molitvi s oko 12 ili 14 drugih članova, nakon velikog i vrlo emotivnog ponoćnog molitvenog sastanka. U nedjelju, 10. kolovoza, pastor Rothe je oko podne dok je vodio bogoštovlje u Herrnhutu odjednom bio preplavljen silom Božjom, kada je skrušeno pao pred Bogom, u čemu ga je slijedila čitava zajednica. Do ponoći su molili i pjevali, plakali i molili. U srijedu, 13. kolovoza, Duh Sveti se izlio na sve. Njihove molitve su bile tako čudesno uslišane kako nisu mogli niti zamisliti, a mnogi od njih su odlučili odvojiti određeno vrijeme koje će provesti u neprekidnoj molitvi. 26. kolovoza, 24 muškarca i 24 žene se dogovorilo da će moliti u smjenama, svaki po sat vremena i danju i noću. Izvlačenjem listića su dogovorili termine i već 27. kolovoza su počeli provoditi ovaj dogovor. Drugi su se također počeli pridruživati moliteljima, pa je broj narastao na 77 osoba. Svatko je pažljivo odrađivao svoj sat u molitvi koji mu je bio dodijeljen. Molitelji bi se sastajali jednom tjedno, gdje su im drugi donosili molitvene potrebe.

Djeca, također snažno dotaknuta Božjom rukom, napravila su sličan plan među sobom. Oni koji su čuli molitve svoje djece bili su duboko dirnuti. Dječje molitve imale su snažan utjecaj na čitavu zajednicu.

Taj nevjerojatni molitveni sastanak koji je započeo 1727. nastavio se stotinu godina i bio je jedinstven u svijetu. Poznat pod nazivom Molitvena satnica uključivao je muškarce i žene koji su neprestano molili. Takva molitva rezultirala je akcijom, naročito evangelizacijom. U slijedećih 25 godina iz tog sela u misiju je otišlo više od 100 misionara koji su neprestano bili u molitvama zajednice.

Svjedočanstvo Duha Svetog

Jedan od rezultata njihovog krštenja Duhom Svetim bilo je radosno uvjerenje u njihovo oproštenje i sigurno spasenje. To je vrlo snažno utjecalo na ljude u mnogim zemljama uključujući i braću Wesley.

Godine 1736. John i Charles Wesley, zaputili su se brodom u Ameriku gdje su išli kao misionari Anglikanske crkve. Na istom brodu nalazila se i skupina moravskih imigranata. Tijekom jedne strašne oluje svi su se našli u smrtnoj opasnosti. John Welsey je zapisao tada u svoj dnevnik:

U sedam sam otišao k Nijemcima, a već sam ranije primijetio njihovo ozbiljno držanje. Dokaz svoje poniznosti su neprestano davali služeći drugim putnicima na načine na koje niti jedan Englez ne bi; a za svoju pomoć nisu niti tražili niti htjeli primiti plaću, govorili bi kako je ‘to dobro za naša ponosna srca’ i da je ‘njihov Spasitelj za njih učinio daleko više’. Svaki novi dan im je donosio nove prilike za iskazivanje poniznosti koju nikakva uvreda nije mogla poljuljati. Ukoliko bi ih gurnuli ili srušili samo bi se ustali i otišli, ali niti jedna riječ žalbe ili pritužbe nije prešla preko njihovih usana. Pojavila se prilika koja će testirati i pokazati jesu li izbavljeni i od duha straha kao što su izbavljeni od duha ponosa, ljutnje i osvete. Usred jednog od psalama, s kojima su uvijek započinjali bogoslužja, more se uzburkalo i nadvilo nad brod i razbilo glavno jedro na komadiće, a voda je nadirala između paluba kao da nas je morska dubina već progutala. Strašna vriska prolomila se među Englezima, ali Nijemci su i dalje nastavili mirno pjevati. Kasnije sam upitao jednoga od njih, ‘Niste li se bojali?’, odgovorio je, ‘Bogu hvala, nismo’. Upitao sam, ‘Nisu li vaše žene i djeca bili uplašeni?’, odgovorio je blago, ‘Ne, naše žene i djeca ne boje se umrijeti.’ (1927:3536).

U Georgiji, John Welsey je potražio duhovni savjet od moravskog biskupa A.G. Spangenberga. A 1738. u Engleskoj su braća Wesley jako dobro upoznala Moravsku braću, naročito Petrusa Böhlera koji je kasnije postao moravskim biskupom.

Wesley je u svoj dnevnik 4. ožujka 1738. zapisao: Moj brat je bio u Oxfordu gdje se oporavljao od upale pluća i s njime je bio Petrus Böhler koji me je u nedjelju (kao instrument ruke Božje) osvjedočio u moju nevjeru i pomanjkanje one vjere po kojoj smo, i samo po njoj, spašeni. Glavom mi je odmah proletjela pomisao, ‘Ostavi se propovijedanja. Kako možeš propovijedati drugima, ako sam nemaš vjere?’ Pitao sam Böhlera što on misli o tome, trebam li prestati propovijedati ili ne. Odgovorio mi je: ‘Nipošto!’ Pitao sam, ‘Ali što ću propovijedati?’ Rekao mi je, ‘Propovijedaj vjeru dok ju i sam ne zadobiješ.’ Tako sam u ponedjeljak, 6., počeo propovijedati ovaj novi nauk iako mi je duša uzmicala od toga. Prva osoba kojoj sam ponudio spasenje samo po vjeri bio je zatvorenik osuđen na smrt.

S vremenom, John Wesley je zadobio sigurnost spasenja, u njegovom svjedočanstvu stoji:

• 3. svibanj 1738., srijeda
  Moj je brat dugo razgovarao s Petrusom Böhlerom o određenoj temi. Bogu se svidjelo otvoriti mu oči kako bi i on također jasno vidio pravu narav jedne, istinske i žive vjere po kojoj smo, i samo po njoj, ‘milošću’ spašeni.
• 24. svibanj 1738., srijeda
  Navečer sam, nevoljko, otišao na skup u ulici Aldersgate gdje je netko čitao Lutherov predgovor Poslanici Rimljanima. Oko 15 minuta do 9 sati, dok je čitao opis promjene koju Bog po vjeri u Krista čini u srcu osjetio sam da mi je neobično toplo oko srca. Osjećao sam da po pitanju svojega spasenja zaista vjerujem Kristu i samo Kristu i tada sam dobio sigurnost, sigurnost da je On zaista uzeo moje grijehe i spasio me od zakona grijeha i smrti.
• 26. svibanj, petak
  U duši mi je i dalje mir, ali i opterećenje zbog mnogih kušnji. Pitao sam gospodina Telchiga, Moravca, što mi je činiti. Rekao mi je, „Nemoj se boriti s kušnjama kako si to dosada činio, već bježi od njih istoga trena kada se pojave i traži zaklon u Isusovim ranama.“

Metodisti i Moravci često su se sastajali na biblijska proučavanja i molitvu. Biograf Georga Whitefielda je napisao: Whitefield je Novu Godinu 1739. započeo veličanstveno kako je završio i minulu godinu. Primio je sakrament, dva puta propovijedao, dva puta naučavao i razlagao, pohodio moravsku ‘gozbu ljubavi’ u ulici Fetter gdje je proveo čitavu noć u molitvi, psalmima i zahvaljivanju i zatim je izjavio, „ovo je najsretniji novogodišnji dan kojeg sam ikada doživio“.

Ova gozba ljubavi u ulici Fetter bila je nezaboravna. Bilo je oko 60 Moravaca, oko sedam metodista iz Oxforda: John i Charles Wesley, George Whitefield, Wesley Hall, Benjamin Ingham, Charles Kinchin i Richard Hitchins, sve ordinirani svećenici Anglikanske crkve. Wesley piše, Oko tri sata ujutro dok smo uporno molili sila Božja spustila se nas toliko silno da su mnogi plakali od neizmjerne radosti, a mnogi su pali na tlo. Čim smo se malo oporavili od tog čuda i zapanjenosti Božjom prisutnosti svi smo zapjevali u jedan glas: Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo tvoje Gospodstvo.

Ono što su Moravci usadili u Johna Wesleya opisao je jedan od njegovih biografa, W.H. Fitchett: U biti, to su tri stvari koje leže u samom temelju kršćanstva, a kojima ga pouke u pobožnom domu, obrazovanje na odličnom fakultetu i u drevnoj Crkvi i odlične knjige nisu naučile, da je spasenje samo po Kristovom djelu pomirenja, a ne po našim djelima, a uvjetovano je jedino i isključivo vjerom što Duh Sveti potvrđuje duhovnoj svijesti. Danas, ove istine postale su samo fraze, ali Wesleyu su u tom stadiju života bile otkrivenje.

Wesleyeva procjena Moravske vjerske obnove koja je i njega dovela do obraćenja bila je proročka. Kada je Petrus Böhler, koji je bio devet godina mlađi od njega, nakon nekoliko mjeseci otišao iz Engleske za Ameriku, Wesley je u svoj dnevnik napisao: Petrus Böhler napustio je London i krenuo u Karolinu. O kakvo je samo djelo Bog započeo po njegovom dolasku u Englesku! To djelo nikada neće stati sve dok nebo i zemlja ne prođu!

Petrus Böhler je grofu Zinzendorfu napisao, Englezi su me tako dobro zbrinuli i ugostili i iako nisam znao puno Engleskog stalno su me tražili da im govorim o njihovom Spasitelju, Njegovoj krvi, ranama i oproštenju grijeha.

Svjedoci Duha Svetog

Zinzedorfov govor, propovijedanje i pisma bili su puni Krista. Gdjegod su Moravci išli, govorili su o svojemu Gospodinu, pjevali o Njemu i svjedočili. Duh Sveti ih je ispunjavao, baš kao i ranu Crkvu, s neizmjernom ljubavlju za Gospodina.

Njihov biskup, Spangenberg, ispričao je kako se Johannes, Indijanski poglavica, koji je bio vrlo pokvaren čovjek, obratio. Poglavica je rekao kako je jednom neki propovjednik došao u njihovo pleme i dokazao im je kako Bog postoji. Rekli su mu kako oni to već znaju i neka ih ostavi na miru. Drugi propovjednik je došao i rekao im da ne kradu, da se ne opijaju i da ne lažu. Svi su mislili da je taj propovjednik bedast, jer sve su to već oni znali i rekli su mu neka ih ostavi na miru i neka ide to propovijedati svojim ljudima koji su bili puno gori od Indijanaca u tim stvarima.

Tada je u njegov šator došao Henry Rauch, jedan od Moravske braće, sjeo je kraj njega i počeo mu govoriti o Isusu. Zatim je, umoran od puta, legao i zaspao kraj poglavice bez imalo straha. Johannes nije mogao prestati razmišljati o riječima ovoga kršćanina. Te noći sanjao je križ i svojem plemenu ispričao je o Isusu, Duh Sveti djelovao je u njihovim srcima i oni su se pokajali. Johannes je rekao biskupu, Tako se, milošću Božjom, dogodilo duhovno buđenje među nama i stoga vam kažem, braćo, propovijedajte poganima Krista i Njegovu krv i smrt, ako im želite blagoslov.

U Europi, jedna grofica, koja je bila prijateljica kraljeva, careva i prinčeva, poznata po svojim talentima i pametnim i duhovitim razgovorima primijetila je da je ništa više ne veseli i ne zadovoljava. Pred nju je došao jedan ponizni postolar, Moravac koju ju je oduševio svojom izvanredno radosnom naravi. Upitala ga je kako to da je tako sretan, na što joj je odgovorio, Isus mi je oprostio grijehe. Oprašta mi svakoga dana i ljubi me i to me čini sretnim svakoga dana. Grofica je razmislila o njegovim riječima i počela moliti, što ju je dovelo do iste radosne vjere i postala je veliki svjedok za Krista među plemstvom, naročito na dvoru ruskoga kralja Aleksandra I. koji je bio njezin bliski prijatelj.

Nove duhovne pjesme

Tada, kao i danas, krštenje Duhom Svetim među Moravcima, a potom i među metodistima rezultiralo je poplavom novih duhovnih pjesama. Himne Moravaca bile su pune slavljenja Krista, obožavanja i naviještanja Njegovih vrlina i Njegovog dijela. Moravske himne uglavnom su bile molitve Kristu. Jedna od karakteristika Moravaca jest da su njihove molitve uglavnom bile upućene Spasitelju. Odajući čast Sinu, častili su Oca koji je toga Sina poslao kao i Duha Svetoga koji je proslavljao Krista.

Kada istinski obraćeni katolik ili protestant, kalvinist ili luteran, Moravac ili Armenac, baptist ili kveker doživi krštenje Duhom Svetim i vatrom vrlo često spontano počne pjevati svete pjesme koje su molitve ili zahvale upućene Isusu. Tako je bilo i u Herrnhutu. Glavni pjevač ondje bio je mladi plemić, grof Zinzendorf koji je postao princ pisaca Njemačkih himni.

Slično se dogodilo i u Engleskoj. Jedan od duhovne djece Petrus Böhlera bio je i John Gambold, mladi svećenik Anglikanske crkve, oxfordski student i prijatelj braće Wesley. Pridružio se Moravskoj crkvi i postao njezinim prvim engleskim biskupom. Neke od njegovih himni i duhovnih pjesama postale su vrlo popularne. Drugi Böhlerovih obraćenik bio je i James Hutton, poznati prodavač knjiga koji je također pisao duhovne pjesme.

Najpoznatiji pisac duhovnih himni tijekom Velike duhovne obnove bio je John Cennick. Na jednom od Cennikovih poznatih skupova na otvorenom obratio se i mladi škotski radnik: John Montgomery. On se pridružio Moravskoj crkvi, skupa sa suprugom Mary, te su i oni zajedno postali moravski misionari na zapadno-indijskim otocima gdje su i umrli i pokopani. Njihov se sin, James školovao u moravskoj školi u Fulnecku.

James Montgomery spada među najbolje pisce duhovnih pjesama svojega vremena, a Charles Wesley, nakon što se obratio 1738. zahvaljujući svjedočenju i molitvama Petrusa Böhlera, objavio je preko 6.000 himni. Većina njegovih himni svjedoči o njegovom iskustvu spasenja. Petrus Böhler mu je jednom rekao, Kada bih imao tisuću jezika, slavio bih Isusa na svakom od njih. Te su riječi ponukale Wesleya da napiše besmrtne stihove:

Da mi je tisuću jezika,
Svome Otkupitelju dragom hvale bih pjevao
O slavi mojeg Boga i Kralja
O pobjedama Njegove milosti.
On lomi spone i oprašta grijehe,
On oslobađa zarobljene;
Njegova krv čisti i najopakije,
Njegova krv dana za mene.

Plod koji opstaje

Jedan putnik tog vremena napisao je ovo izvanredno svjedočanstvo: Na svim svojim putovanjima samo su tri stvari premašile moja očekivanja; ocean, grof Zinzendorf i zajednica u Herrnhutu. Herrnhut je postao duhovni centar koji su posjećivali ljudi iz svih dijelova Europe koji su tražili spasenje ili krštenje Duhom Svetim i ognjem.

Posjet Johna Wesleya Herrnhutu bio je kao i posjet tisuća drugih ljudi. Bratu Samuelu je pisao, Bog mi je stavio želju u srce. Nalazim se u crkvi čiji su razgovori nebeski, koja ima Kristov um i koja hodi kako je On hodio. U svoj dnevnik je zapisao: Drage volje bih proveo čitav život ovdje, ali me moj Gospodar zove na rad u drugi dio Njegova vinograda. Kada li će se kršćanstvo prostirati po čitavoj zemlji kao voda oceana?

Pred kraj svojega života grof Zinzendrof mogao je s pravom reći: Idem k svome Spasitelju, spreman sam. Ništa me više ne sprječava. Ne mogu niti izreći koliko vas sve volim. Tko bi rekao da će se Kristova molitva, ‘neka svi jedno budu’ tako čudesno obistiniti među nama. Tražio sam samo prve plodove među poganima, a dano mi ih je na tisuće. Nije li kod nas kao u Nebu! Ne živimo li zajedno kao anđeli! Gospodin i Njegove sluge u potpunosti se razumiju. Spreman sam.

Preko tisuću ljudi pratilo je njegovo tijelo na konačni počinak u Hutbergu, uključujući i moravske svećenike iz Nizozemske, Engleske, Irske i Sjeverne Amerike i Grenlanda. Na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji natpis: Ovdje leži tijelo besmrtnog čovjeka Božjeg, Nicholasa Lewisa, grofa i vladara Zinzendorfa i Pattendorfa; koji je milošću Božjom i svojom neumornom službom postao ordinarij Bratske crkve, obnovljene u ovom 18. stoljeću. Rođen u Dresdenu, 25. svibnja 1700. i ušao u radost Gospodina u Herrnhutu, 9. svibnja 1760. Postavljen je bio da donese plod i da taj plod opstane.

Obnovi naše dane

Obnova moravske crkve potiče i naša srca da zavapimo: Obnovi dane naše kao što nekoć bijahu. Godine 1927. – 200 godina nakon duhovne obnove moravske crkve, urednik časopisa The Biblical Review iz New Yorka, napisao je: Bez obzira jesmo li skloni ideji duhovne obnove, ukoliko želimo tu temu detaljno proučiti, ne možemo zaobići povijest i učenje Moravaca. Od samoga početka njihova crkva bila je crkva velike duhovne obnove i njihov doprinos kršćanstvu općenito, a naročito misiji, zaslužuje priznanje. U povijesti kršćanstva, priča o njihovom duhovnom razvoju i utjecajima tog razvoja svakako je jedna od priča koja najviše nadahnjuje.

Njihovo prvo veliko iskustvo koje im je dalo takvu nevjerojatnu duhovnu moć bilo je iskustvo osobnog spasenja. Drugo veliko iskustvo koje im je dalo takvu izvanrednu duhovnu moć i vodstvo bilo je krštenje Duhom Svetim.

Dr. J. Kenneth Pfohl, moravski pastor u časopis The Moravian [Moravac] napisao je: Veliki moravski pentekost nije bio prolom kiše blagoslova iz vedra neba. Došao je naglo, naglo kao i prethodni blagoslov u Jeruzalemu kada je rođena kršćanska Crkva. Pa ipak, bilo je naznaka bogate kiše iako ih mnogi nisu prepoznali. Ukratko, vrlo se revno pripremalo za blagoslov koji se spustio 13. Kolovoza 1727. U crkvenoj povijesti ne nalazimo da je igdje bilo veće želje za izlijevanjem Duha i većeg strpljenja i upornog truda i rada k ostvarenju tog cilja od onoga što se događalo u našoj crkvi između 1725. i 1727. Dvije linije pripreme i duhovnog truda za taj blagoslov su očite. Prva je molitva, a druga je individualni rad s pojedincima. Čitamo kako su se muškarci i žene sakupljali na molitvu i slavljenje po kućama i crkva u Berthelsdorfu bila je prepuna. Zatim se Duh spustio s velikom silom i svi su iskusili blagoslov u isto vrijeme.

U jednom drugome članku u istome časopisu, dr. E.S. Hagen izjavio je: Velika duhovna obnova u Herrnhutu, 1727. bila je logičan i normalan rezultat molitve i propovijedanja Riječi križa. Ispovijed vjere naše braće bila je ‘Krist i Njegovo raspeće’, a ‘unutarnje svjedočanstvo oproštenja grijeha po vjeri u Njegovu krv’ bilo je njihovo iskustvo blagoslova i oživljenja. U svojoj knjizi, History of Morals (Povijest morala), Lecky piše o obraćenju Johna Wesleya 24. svibnja 1738., na molitvenom sastanku Moravske braće u ulici Aldersgate: Ono što se dogodilo u toj maloj sobi za Englesku je bilo važnije od svih Pittovih pobjeda na kopnu ili moru. Obnova naših dana kao što nekoć bijahu uključuje povratak žarkoj molitvi i ozbiljnom i učinkovitom propovijedanju o oproštenju grijeha posredničkom žrtvom i prolijevanjem krvi Krista, Sina Božjeg. Dolazi vrijeme duhovnog buđenja i obnove, nadamo se i očekujemo ga. Prozori neba otvorit će se onim ljudima Božjim koji se ozbiljno predaju žarkoj molitvi i svjedočenju Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista i to prije negoli se nadamo.

Doba duhovne obnove i buđenja nije prošlo. Duh Sveti još uvijek čeka ispuniti vjernike sa silom odozgor.