Polikarpa povezujemo s crkvom u Smirni, kojoj je Isus dao slijedeće otvoreno pismo:
I anđelu Crkve u Smirni napiši: “Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje: Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.” “Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće nauditi druga smrt.” (Otkrivenje 2:8-11)
Prema dostupnim dokumentima Polikarp je bio starješina (nadglednik, episkopos) crkve u Smirni (današnji Izmir u Turskoj). Građani Smirne su uveli kult božice Rome, čime su povukli izvanredan politički potez kojim su omiljeli Rimskoj vlasti i omogućili prosperitet svome gradu. Kako bi dokazali vjernost kultu i svoju političku podobnost, ugledni bi građani jednom godišnje bacili u posvećenu vatru pred idolom dio svog prinosa, čime bi dokazali vjernost Rimu, i tako priznali kako je Rimski imperator božanski gospodar. Iskreni su kršćani naravno to odbijali učiniti, ne zato jer ne bi poštovali državnu vlast kao takvu, već zato jer nisu mogli priznati božanski autoritet imperatora kako je ustoličeno kultom. Božanski položaj je za svakog kršćanina rezerviran samo za jednoga – Isusa Krista.
Polikarp je bio učenik apostola Ivana, ali i pod evidentnim utjecajem apostola Pavla, što se vidi iz njegove poslanice crkvi u Filipima koju ćete moći pregledati na idućim stranicama. Očito je bio strašno poznat po Maloj Aziji, a zbog svoje je vjere u Isusa Krista, te utjecaja i ugleda koji je uživao među crkvom i građanima Smirne i okolnih mjesta stekao mnoge neprijatelje. Ovi su ga uspjeli likvidirati tek pred smrt.
Uglednici Smirne su ga zatražili da se odrekne Krista ili će ga javno pogubiti. Prvo su mu namijenili atraktivnu smrt s lavovima u areni. Međutim, igre su bile gotove kada su odlučili da ga spale na lomači. Tada su mu dali još jednu šansu da se odrekne Krista. Polikarp je tada izjavio: „86 godina Mu služim i ništa mi zla nije učinio, pa kako bih mogao pohuliti na svojega Kralja koji me je spasio?“.
Postoji zabilješka o Polikarpovoj molitvi koju je izrekao prije svoje smrti:
Gospode Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga sluge tvoga Isusa Krista, po kojemu smo primili spoznaju o Tebi, Bože anđela i sila, Bože svega stvorenoga i svega roda pravednih što žive pred licem tvojim! Ja te blagosiljam jer si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata: da me ubrojiš među svjedoke kao dionika čaše Krista tvoga, za uskrsnuće na vječni život duše i tijela u neraspadljivosti Duha Svetoga. Daj da danas pred tvojim licem budem među njima primljen kao žrtva dostojna i tebi ugodna, kako si me unaprijed pripremio, kako si mi predskazao, kako si to ispunio; jer ti si Bog u koga nema prevare nego sama istina. Za tu milost, i za sve ostalo, ja ti iskazujem hvalu i blagoslov i slavu po vječnom i nebeskom Velikom svećeniku Isusu Kristu, sluzi tvome ljubljenom; po njemu neka ti bude, zajedno s njime i s Duhom Svetim, slava, sada i u buduće vjekove. Amen.
Na slijedećim stranicama možete naći prijevod Polikarpova pisma crkvi u Filipima. Prijevod su napravili Vera Miljenović i Dalibor Puljiz, prema engleskom prijevodu J.B.Lightfoota objavljenom na web stranici: http://www.earlychristianwritings.com/text/polycarp-lightfoot.html. Grčki prijepis originala možete naći na: http://www.ccel.org/l/lake/fathers/polycarp-philippians.htm.
Download PDF
Polikarpova poslanica Filipljanima