Probudi se ti što spavaš ustani od mrtvih i Krist će ti svijetliti, Efežanima 5:14
Pouka o djevicama koje su izašle u susret zaručniku, jedne mudre a druge lude, poziva na isto. Čitamo da …sve pozaspaše…, Matej 25:5, jer se zaručnikov dolazak oduljio. Glas zaručnikov odjekuje zemljom i poziva na pripravnost. Očito je to zapovijed crkvi da se probudi a prema pismu istinski će ga čuti jedino mudre djevice.
Prva od stvari koje nam nedostaju danas vezano za temu misije i evangelizacije, jest zanemarivanje pitanja probuđenja. Prema tekstu koji smo čitali dužnost je crkve, nas vjerujućih da se probudimo. Za tu probudu sasvim je dovoljno ono što čitamo u našim Biblijama, a to je glas Zaručnikov i njegova zapovijed. Kada čitamo ove Biblijske retke u molitvi i otvorena uma čut ćemo poticaje Svetoga Duha na buđenje. Naša velika slabost je da smo ovo zanemarili u crkvama, teološkim učilištima i misijama.
S velikim ushićenjem čitamo o Moravskoj probudi 18. stoljeća koja je iznjedrila moderne misije i dala silu misijskom pokretu preko 100 godina. Što se tamo dogodilo? Čitamo da se 10. kolovoza 1727. u nedjelju oko podne dok je održavao sastanak u Herrnhutu pastor Rothe osjetio da je svladan divnom i neodoljivom silom Gospodnjom, te se spustio dolje na zemlju pred Bogom, a s njime u zanosu spustila se i čitava sabrana zajednica. U tom stanju uma nastavili su u molitvi, pjevanju i vapaju do ponoći”, Duhovna Probuda.
Dr. Jonatan Goforth je bio misionar Kanadske Prezbiterijanske crkve u Kini krajem 19. i početkom 20. stoljeća. On piše kako se ona slavna probuda Duha, koja je stopila različitosti Moravaca u Herrnhutu 1727. i preoblikovala ih u najjaču evangelizacijsku silu na svijetu u posljednjih dva stoljeća, rodila u molitvi. On dalje pita: Postoji li ikakav razlog zašto se moravska probuda ne bi mogla događati i danas? Na jednoj od konferencija Stuart McAlister izjavio je da je danas zemlja s apsolutno najvećim brojem kršćana na svijetu upravo Kina.
Odgovor na gornje pitanje, nakon dvanaest godina, dali su George Whitefield, te John i Charles Wesley kada su se nekolicina londonskih kršćana i 60-oro braće iz Herrnhuta okupili na agapu 1739. kako to donosi W.Buhne u knjizi Isusov molitveni život: John Wesley izvještava u svom dnevniku o tom danu za pamćenje: U tri sata ujutro, dok smo molili, odjednom je na nas sišla Božja snaga, tako silovito da su mnogi glasno plakali od radosti dok su neki pali na pod. Nakon što su popustili strah i čuđenje uslijed toliko izražene Božje prisutnosti, iz nas su izlazile riječi: ‘Uzdižemo te Bože Priznajemo da si ti Gospodin’. U slijedećim tjednima Bog je podario probuđenje najprije u Engleskoj, a zatim i u Americi. Bog očito hoće iznova potresti crkvu ako se ona jednodušno u molitvi združi za ovu namjeru. (vidi Djela 4:31)
Charles Finney nas u svojim Lekcijama o probuđenju uvjerava da je probuda pitanje upotreba sredstava, upravo kao što je sijanje sjemena pšenice. Kada bi se farmer samo molio šest mjeseci bez da izore zemlju i baci sjeme, a očekivao žetvu, bila bi to očita ludost. Isto tako je i sa duhovnom probudom: počinje tako što mi trebamo učiniti određene korake. Finney dodaje da sredstva, naravno, neće proizvesti probuđenje bez Božjeg blagoslova. On kaže da Probuđenje nije ništa drugo nego novi početak u poslušnosti Bogu … Probuđenje slama moć svijeta i grijeha nad kršćanima” (Lekcije o probuđenju, str.19).
Ono što je vidljivo iz njegova djela jest da se kršćani u probudi ozbiljno suočavaju s vlastitim duhovnim stanjem i grijesima. Što znači načiniti rahlu zemlju svoga srca da bi riječ Božja donijela potreban plod? Teme kao što su: pobjedonosna molitva, molitva vjere i duh molitve su ključni. Možda smo više skloni pronalaziti teološke pogreške i upitne izjave u njegovim djelima, što se čini više kao ispoljavanje duhovnog ponosa, nego spremnost na učenje. U vrijeme njegova djelovanja kako ga zovu ‘Drugoga velikog američkog probuđenja’, samo u jednoj godini se obratilo sto tisuća ljudi: Ovi ljudi nisu samo digli ruku na nekom evangelizacijskom sastanku. Tri četvrtine tih ljudi nastavilo je živjeti svetim životom.
Oswald J. Smith je rekao da je C.G.Finney smatran najvećim propovjednikom probude svih vremena. Ni jedan čovjek nikada nije postigao tako mnogo u takom kratkom vremenu. Od dana apostola Pavla nisu postignuti takvi rezultati. Lekcije o probuđenju, C.G.Finney. Zašto mi se čini da na našim prostorima kao da izbjegavamo ovakve teme i autore? Misija i evangelizacija bi prvenstveno ovo trebala imati u žarištu interesa, što će reći da je pitanje probuđenja od ključnog značaja.
Jedan biblijski stih koji me je svojevremeno jako impresionirao je onaj poziv Isusov učenicima u Mateju 4:17 Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. Pitao sam se zašto smo mi osobno slabi ribari ljudi? Odgovor je dao upravo ovaj stih: ne slijedimo Isusa. ‘Slijediti Isusa’ je poziv na učeništvo. Što to znači? Obično u našim crkvama nazivamo učeništvo kada se grupa vjernih sastane i proučava neku biblijsku knjigu. Pomoli se prodiskutira, proanalizira, razumije što se hoće reći i ode kući. Kada je Isus nastupio u javnu službu prvo što se dogodilo bilo je kušnja u pustinji uz post od 40 dana. Nikada nisam čuo da je nekoj crkvi ili pastoru palo na pamet početi svoju službu odvojenjem na post i molitvu od recimo sedam dana. Charles Spurgeon je o ovome govorio u Poukama propovjednicima. Čini mi se da bi se tek od tog mjesta moglo nešto nazvati nasljedovanje Isusa. Za Johna Wesleya kažu da nije htio zaređivati pastore koji ne bi pristali na dnevnu molitvenu disciplinu i dva dana u tjednu postili. U ovome je čini mi se i naš problem – oni su bili voljni platiti cijenu probude, a mi nismo. Čitamo li o probudi u Južnoj Koreji naći ćemo iste principe. Na nedavnom seminaru u Sisku Korejski Misionar Sangyee Nam je rekao kako često mi zapadnjaci tumačimo njihovu disciplinu i molitvenu revnost njihovom kulturom. Njegov odgovor je bio: Pa mi smo to naučili od Isusa. Čini se da gdje god Bog djeluje vjerni doslovno shvaćaju Isusa barem u ovim stvarima.
Često smo mogli čuti staru krilaticu ‘Svaki Baptist misionar’ i ona je najvjerojatnije nastala iz onih vremena kada su se različitim probudama okoristili i Baptisti. Možemo li mi danas to reći za svakog našeg crkvenog člana? Čini se; jako teško. Radije smo skloni čekati neki događaj koncert ili kazalište kada će nadarena braća i sestre privući znatiželjnike, a mi ostali podijeliti po neki traktat i to je sve. Je su li te stare priče o probudi stvar prošlosti ili se u modernom svijetu moramo služiti drugim metodama?
Prije više godina došla mi je u ruke knjižica o misiji u Kambodži, IMB-misije Južnih Baptista. Tamo je pokazan rast Baptističkih crkava. Od šest u 1992.god. na sto devedeset i četiri u 1998.godini. Autor navodi ključne faktore. U proteklih šest godina mobilizirane su molitve za ljude u Kambodži više nego ikada u njihovoj povijesti.
Molitva je također karakterizirala živote novih obraćenika, ispunjavajući ih snažnim osjećajem Božje svakodnevne i direktne uključenosti u njihove živote. Znaci i čudesa, kao što je egzorcizam, iscjeljenja i druga djela duhovne borbe, nastavljaju biti uobičajeni među Kambodžanskim vjernicima”, David Garrison, Church Planting movements.
U nedavnom članku s interneta o obraćenju Eskima pod naslovom Nadnaravna Božja čuda među Eskimima, piše kako na velikom prostoru arktičkog kruga u Rusiji žive Inuiti, eskimsko pleme od oko 30.000 stanovnika. Nikada ranije nisu bili u doticaju s evanđeljem, Bill Prankard kanadski evanđelist s nekom eskimskom braćom im je svjedočio o Kristu. Neki su se obratili i molili za njih i dali im Biblije i otišli dalje. Kada su se vratili za devet mjeseci on kaže: Našli su kršćane u ‘vatri’. U selu od 1.200 samo 100 njih nisu još bili obraćeni. Ruski Inuiti nemaju kršćansku povijest, tako da su Novi Zavjet uzeli doslovno i prepustili se Duhu Svetom da ih vodi … Kao u Djelima apostolskim, ovi Inuitski vjernici se sastaju svaki dan, krste obraćenike i primaju snagu Duha Svetog. Oni redovito doživljavaju nadnaravna ozdravljenja i čuda. I kao što je Isus najavio i oni poznaju progonstvo. Odbili su zapovijed vlasti da prestanu evangelizirati, te oni i dalje idu od sela do sela s radosnom vijesti o Isusu. Mnogi su bili uhićeni i pretučeni. Ali kao što je jedan Inuitski kršćanin rekao Prankardu: ‘Mogu nam prijetiti, mogu nas tući, mogu nas čak i ubiti, ali nikada nećemo prestati voljeti Isusa.’
Upravo kao i u Djelima 11:19-21, kada su vjerni bili raspršeni zbog progonstva propovijedali na sve strane i kada je nastala Antiohijska crkva gdje čitamo: ”I ruka Gospodnja bijaše s njima te se velik broj i to onaj što prigrli vjeru obrati Gospodinu” Čini mi se da istinska misija gdje Bog vodi stvari nikada nije manje od ovoga. Prednost Inuita da nemaju nikakvog prethodnog znanja već vjeruju Bibliji onako kako čitaju, je izgleda ujedno i naš veliki hendikep jer mi imamo jako puno znanja. (1.Korinćanima 8:1).
Iz crkvene povijesti Dr. Stephena Etchesa nalazimo kako u prvih 150 godina povijesti crkve nije bilo crkvenih zgrada, propovijedi su održavane na tržnicama i trgovinama, mjestima razmjene novih misli, što se pokazalo vrlo uspješnim. Molitva je imala važnu ulogu u oslobađanju ljudi od vlasti Sotone. I unatoč činjenici da im učenja često nisu bila točna, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih kršćana bile su izuzetne. Do 180 godine 10% rimskog carstva su bili kršćani. U Uputama Apostolskim, kršćanskom spisu iz kraja prvog i početka drugog stoljeća, između ostalog nalazimo: A vi postite četvrti dan i dan priprave, … ovako molite, Oče naš … tako molite tri puta dnevno. Dakle u ono vrijeme svaki je kršćanin potican da moli svaki dan tri puta i dva dana u tjednu posti. Isto tako je i Wesley učio svoje pastore i crkve. Možda ćemo se pitati čemu post i takve za naše vrijeme ‘teške’ discipline koje nam se čine čudne i nepotrebne, kad je ‘spasenje milošću bez naših djela.’ To je točno one nemaju nikakva mjesta kada je u pitanju spasenje. Ali kada je u pitanju misija i evangelizacija i osvajanje zemlje za Gospodina onda su izgleda ključne.
U knjizi Billa Brighta Dolazi Probuđenje nalazimo mnoge dragocjene informacije o postu i njegovom učinku na život kršćana. Pravi motiv za post je približiti se Bogu i otvoriti djelovanju Svetoga Duha. Post u prvom redu lomi našu tjelesnost, stavlja ograničenja našim apetitima, čini nas poniznima a time našu molitvu Bogu ugodnijom. U istoj knjizi autor kaže: Od apostola do D.L.Moodyja, od crkvenih otaca do Johna i Charlesa Wesleya; svi koje je Bog upotrijebio imali su nešto zajedničko. Njihov je život bio ispunjen Svetim Duhom, pod cijenu gubitka vlastitog života. Mnogi od njih su redovito postili i molili. U knjizi nalazimo i brojna svjedočanstva kršćana o učinku posta na njihov život. Tako Donald kaže; Za vrijeme posta sam shvatio da se oslobađam okova sebičnosti i svjetovnosti … prije sam govorio o ljubavi Kristovoj ali sada je to stvaran dio mog života. Bog me je počeo oslobađati nekih mojih skrivenih i loših pobuda.
Richard Foster u knjizi Sloboda jednostavnosti kaže: Post otkriva sve ono što gospodari našim životom. Skrivamo nutrinu svojim svakodnevnim navikama. Ali za vrijeme posta to izlazi na površinu … mnogi se osjećaji, kao ljutnja, ponos, strah, neprijateljstva, proždrljivost i pohlepa, mogu lako prikriti. Sve će ovo izaći na površinu za vrijeme posta. William Bramwell je napisao 1809.godine da je razlog zbog kojeg mnogi kršćani ne žive u snazi spasenja; Previše sna, previše mesa i pića, a premalo posta i samoodricanja, previše svjetovnog, a premalo samoispitivanja i molitve.
Što reći na kraju na temu Misija i evangelizacija. Samo ono iz Djela 11:20: Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Dakle nepoznati pojedinci svjedočiše u Antiohiji, tako da ruka Gospodnja bijaše s njima te se velik broj obrati Gospodinu. Ono što bi mi rekli osobna evangelizacija, kada veći broj kršćana odluči svaki dan uzeti sa sobom Novi Zavjet s molitvom i željom nekome reći nešto o Isusu. To je i jedna od pet duhovnih disciplina koje Korejski kršćani uče vjernike: svakodnevna evangelizacija.
Antiohijska crkve postaje žarište misije poganskog svijeta, gdje nalazimo proroke i učitelje te Pavla i Barnabu. Kad su jednom obavljali službu Božju Gospodinu i postili, Duh Sveti reče: ‘Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio’. Tada, pošto su postili i molili položiše ruke na njih te ih pustiše.” Dj.13:2-3. Ovo je bila Misija. U postu i molitvi, što će reći u poniznosti, čekali su na Božje vodstvo i ono je jasno došlo. Naša sveukupna društvena situacija pokazuje da imamo problema s ponosom i ohološću. To se vidi u društvu, politici, ali nažalost i u crkvama. Naše je društvo očito bolesno i treba iscjeljenje, ali mi nažalost Zemlji nismo donijeli spasenje, Izaija 26:18. Nije čudo da poznati tekst o probudi i iscjeljenju daje kao prvi uvjet: I ponizi se moj narod na koji je prizvano moje ime… 2. Ljetopisa 7:14. Očito je da je oholost vjerujućih glavna zapreka probudi i iscjeljenju. Post je u Svetom Pismu uvijek znak poniznosti pred Bogom. Jedino probuđenje ima pravog smisla i oko njega se vrijedi potruditi.