Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Luka 16:19-25.
Što je smrt? Zašto umiremo ? Što nas čeka s one strane smrti? Idemo li svi na isto mjesto? Ovakva pitanja nas zaokupljaju kad god odemo do groblja. Isus odgovara na ta pitanja u opisu Lazarove smrti. Bogataš se uzdao se u svoje zemaljsko blago. Nije mario za Božju Riječ i njene opomene. Nije sagriješio zato što je imao bogatstvo, nego zato što se pouzdavao u njega. Mnogi Božji ljudi su bili bogati ali bogobojazni i poslušni Božjim zapovijedima. Ovaj pak nije mario za bespomoćnog siromaha Lazara. Prezreo je Riječ Božju koja ga poziva da pomogne siromahu. Smrt ga je dovela u gorko suočenje sa zbiljom.
Ovaj dio Biblije se mnogima ne sviđa. Sviđalo mi se to ili ne – to je stvarnost. Koliko god ja priželjkujem drugačiju stvarnost, ona se neće mojom željom promijeniti. Umro je i Lazar, bogobojazni siromah. Našao se u raju gdje su otkupljeni i spašeni. Njegov život na zemlji nije bio ni lijep ni lak. Bio je siromah, uvijek u oskudici. Mnoge bolesti su ga morile. Međutim, nigdje ne piše da se žalio ili da je nekome prigovarao zbog toga. Očito je u molitvi strpljivo podnosio nedaće svog zemaljskog života. Tražio je oslonac u Bogu.
Dok živimo naš zemaljski život svi bismo radije bili bogati, siti, dobro odjeveni i zdravi. Lazarov primjer pokazuje da je vjernost Bogu bolja i važnija od bogatstva. U Rimljanima 5:12 čitamo: Kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše. I bogataš i Lazar su bili grješnici, kao i svi mi danas. Međutim, velika je razlika između smrti jednoga i drugoga. Biblija nas uči: Plaća grijeha je smrt a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu, Rimljanima 6:23. Spasenje i vječni život su dar Božji. Nitko taj dar nije zaslužio svojim djelima niti ga može zaslužiti. Istinska vjera, međutim, nikada nije bez djela. Ali vjeru nitko nije primio tjelesnim rođenjem ili odgojem. Vjera se prima samo duhovnim rođenjem koje je djelo Božje i Njegova milost. Jedino takva vjera donosi spasenje opet kao dar Božje milosti. Spasenje se ne može zaslužiti. Kada je Isus uskrsnuo, govorio je učenicima: Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu u prorocima i psalmima … Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih da se na temelju njegova imena mora propovijedati pokajanje i oproštenje grijeha svim narodima počevši od Jeruzalema, Luka 24:44-49.
Postoji samo jedino rješenje za moju sudbinu prije i poslije smrti. To je Isus Mesija. O tome je pisao Mojsije i svi proroci. Lazar je u to vjerovao, a bogataš nije. Vidimo to iz nastavka dijaloga. Bogataš moli da netko od mrtvih ode opomenuti njegovu braću, ali u 31. stihu čitamo: Ako ne slušaju Mojsija i proroke neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne’.
Nakon smrti odlazimo ili u pakao ili u raj. Bilo koju treću mogućnost Biblija isključuje. Također isključuje naše zasluge kao put do spasenja. Zapovijedi ne ispunjavamo zato da zaradimo spasenje. Ne možemo ih niti ispuniti, prije nego dobijemo spasenje na dar. Tek tada u molitvi primamo vodstvo i silu kojom izvršavamo zapovijedi. Tada i naš zemaljski život biva blagoslovljen.