Kako sam odbacio zloga i prihvatio Isusa Krista
Rođen sam 24.12.1982. u Bosanskoj Krupi, u mjestu Bužim. Rođen sam u siromašnoj obitelji u vjeri Islama. Sjećam se života od svoje 2.g, naravno iz razloga što su to bile samo traume i strah. Traume su bile u tome što su mi se roditelji rastali i što sam bio bojažljiv. Pretežno sam bio sam i odgojili su me pokojni baka i djed i moji stričevi, jer se u to vrijeme puno radilo i bila su teška vremena.
Tako sam puno vremena bio bez roditelja koje sam volio i dan danas ih volim i poštujem. Tada smo živjeli s rodbinom s tatine strane i zbog toga je moja majka patila, a to smo, naravno, moj stariji brat i ja osjetili. Moram napomenuti da smo kao djeca viđali nadnaravne sile od strane vraga, danas ih nazivamo prikaze, odnosno demoni ili zlodusi – to nije šala, niti laž. Odlučio sam se vratiti u djetinjstvo kroz ovu priču, i biti ponovo to dijete. Dijete koje ne laže već priča istinu što je to nedužno dijete prošlo. Da sam to vidio, vjerojatno bi si rekao da sam si to umislio, ali nas je tad bilo od 15 do 20 ljudi koji su vidjeli sve isto. Tu priču moram ostavit za sebe jer je teško nekome opisati tko to nije doživio.
Moram napomenuti da smo kao djeca viđali nadnaravne sile od strane vraga, danas ih nazivamo prikaze, odnosno demoni ili zlodusi – to nije šala, niti laž.
S 4.g krećem sa svojom majkom i bratom u nepoznati svijet koji se zove Sisak i to pješke, naravno, opet u šoku i strahu od nepoznatog i što ostavljam ljude koje volim, a i ti ljudi su voljeli nas, posebno moj djed Hašim za kojeg se molim da mu Bog spasi dušu, jer je bio dobra duša i volio je svu svoju djecu, a i tuđu, a posebno svoju ženu Eminu, našu baku. Naš dolazak u taj nepoznati svijet donio je još šokova, straha i trauma, a to je bio rat koji je izbio između Hrvata i Srba: uzbune, sirene, granate, strahovi za život koji nisu prestajali još jako puno godina. Krenuo sam u OŠ „22. lipnja“ Sisak, gdje nisam bio dobrodošao zato što sam bosanac i musliman i od strane nekih profesora i od samih učenika. Ti profesori su sijali mržnju među učenicima i među samima sobom prema meni. Bio sam jako zbunjen, tjeskoban i u strahu jer nisam znao zašto me svi mrze, a nisam nikome ništa napravio, jer nisam znao razliku između dobra i zla.
I tu počinju moja prva psihička i fizička zlostavljanja, što je u meni nakon toga izazvalo bijes prema ljudima i prema samome sebi, jer nisam znao što se dešava i gdje sam ja to pobjegao od ljudi koji su me voljeli. Od 0-24 sam imao osjećaj kao da me progoni neki ubojica koji me želi ubiti, ne uspijeva u tome ali mi ostavlja žive rane na mojoj duši i u mojoj glavi koje jako peku i bole, i iz toga osjećaja nema van. Iz toga stanja sam se odao cigaretama i alkoholu negdje u 3. razredu OŠ. I to sam jako dobro skrivao i potiskivao u sebi dok nisam postao tempirana bomba. Još kao dijete od takvoga stanja sam postao agresivan i tjeskoban. Duševne i psihičke boli koje nisu prestajale i teško vam to mogu opisati, jedino sam htio izaći iz svoje kože van. Na visoke tonove sam postajao agresivan, počeo sam tući sve tlačitelje koji su tlačili slabije od sebe, a i svoje tlačitelje i zbog toga sam ušao u drugi nivo svoje boli.
Od 0-24 sam imao osjećaj kao da me progoni neki ubojica koji me želi ubiti, ne uspijeva u tome ali mi ostavlja žive rane na mojoj duši i u mojoj glavi koje jako peku i bole, i iz toga osjećaja nema van
Dobio sam još veću bol jer sam znao da činim loše, ali nisam si znao pomoći, i nisam vidio u ničemu sreću, ni zadovoljstvo, jer nisam znao što je to. Tu se počinjem drogirati, jer sam tu privremeno bježao od stvarnosti koju sam proživljavao i bježao od nje kao što ranjena lovina bježi od svoga lovca. Ulazim u svoju treću fazu svoga djetinjstva i svoje boli a to je seksualno zlostavljanje koje je bio okidač od one tempirane bombe, koja sam postao u svome drugome nivou, a tu sam počeo osuđivati samoga sebe od tolike boli i sve oko sebe.
Ono najgore je da sam krivio Boga i cijelo vrijeme sam se pitao zašto je to malo dijete moralo to sve proći, a nikome nije ništa napravilo nažao?! Tada sam pitao svog tadašnjeg Boga Allaha, ali odgovor nisam dobivao, nego mi se takav život i nastavio. Od alkohola i drogiranja, tuča s vršnjacima, sa starijima i s policijom i zla prema samome sebi i drugima. Sudovi, policija, zatvor, bolnice, tablete, trava, speed, ecstasy, kokain, ljepilo, LSD, krađe, bludničenje, otimačine i nanošenje teških tjelesnih ozljeda itd. – to je bio moj život.
Jednom riječju postao sam hodajuće zlo, jer sam hranio svoje demone u svome tijelu sa vražjim plodovima, ali i dalje sam bio mekog srca za ljude koji su bili u potrebi za siromašne, za tlačene i za djecu i za ljude koji su u nemoći. Naravno, ljubav prema svojim roditeljima i prema svome bratu mi nije dala da se ubijem, što sam i pokušao napraviti i ta mi je misao stalno bila u glavi, jer od malih nogu proživljavam samo zlo, a i sam sam takav i postao. Pitao sam se do kada ću izdržati s tolikom bolovima: psihičkim i fizičkim, i s tolikim strahom, ali sam odlučio da ću ipak živjeti s tim bolovima, bez obzira na sve.
Donio sam još jednom odluku da se više nikada neću ni pokušati pomisliti ubiti, ali s takvom odlukom mi je život postao sve teži i teži. Poginuo mi je najbolji prijatelj na „novome mostu“ pred mojim očima od strane starijih dečki koji su ga tukli, dok nije pao pod auto koji mu je ugasio život u 18-toj godini. Tada se ugasio i moj, jer sam se krivio da sam mu mogao pomoči, a nisam. To me je dotuklo toliko da sam završio na tabletama, a poslije sam ih miješao i s alkoholom i tada sam postao bezdušan čovjek i zlopamtilo prema svima za koga sam smatrao da je zao i loš. Tu je proradio moj ego, jer sam tukao duplo veće i duplo jače od sebe, i mislio sam da sam nedodirljiv.
Onako hladnog srca činio sam drugome zlo, čak i kad bi me neko zamolio da to napravim, jer ga je netko povrijedio ili istukao. Na takve tlačitelje sam postao alergičan, a nisam ni primijetio da sam i sam postao tlačitelj na vražjem podiju koji mi je on priredio. Kada sam postao takav osjetio sam moć i slavu, svi su me znali i bio sam razuzdan: seks, droga, alkohol itd. Sve dok nisam počeo osjećati ljubav prema nekima ljudima, a i prema svojoj curi. To me je odvratilo da činim drugima zlo. Tu je bilo uspona i padova, sreće i veselja, naravno i tuge i bola u mojim vezama. Tu sam shvatio da ja ipak mogu voljeti i da netko mene može voljeti bez obzira na moj život i kakav je bio. Iz svog onoga pakla sam osjetio ljubav, ali od mojih roditelja i brata i prijatelja koji su mi jako puno pomogli što su bili uz mene.
Sudovi, policija, zatvor, bolnice, tablete, trava, speed, ecstasy, kokain, ljepilo, LSD, krađe, bludničenje, otimačine i nanošenje teških tjelesnih ozljeda itd. – to je bio moj život.
Moj brat je prije jedno godine završio u komuni „Remar“, iz skoro istih životnih razloga i tamo doživljava transformaciju i upoznaje Boga i postaje skroz drugi čovjek što je mene ugodno iznenadilo. Dešava se kongres u Švicarskoj (duhovna obnova). Ja dobivam poziv od njegovog pastora – Dejana, da odem s njima, da bi mome bratu bilo drago da dođem, i da bi mu bilo puno lakše ako budem s njime.
Po prvi puta nisam razmišljao niti sekunde, nego sam odmah pristao da mu ugodim jer sam znao da bi taj čovjek, moj brat prošao i pakao i da bi dao život za mene. Tada sam bio u dvoumici kako da odem kada su oni kršćani a ja musliman.? Tada sam poslušao svoje srce i otišao, i nisam požalio.
Tamo su se zajedničkom molitvom molili za nas, a posebno čovjek zvan Miguel osnivač „Remara“. Tada sam osjetio mir i blagostanje od tih molitvi, a ja sam se i dalje molio na arapskom i na hrvatskom za sve moje bližnje i za svoje prijatelje. Od Miguela dobivam poruku „ne čini drugome zlo“ s prstom u zraku i u pogledu sam mu vidio ozbiljnost dok mi je to govorio, činilo se kao zapovijed, na koju sam ja odgovorio „ma, dobro neću“.
Vraćam se u Sisak i lebdim od zemlje sav sretan, pun života, i činim dobre stvari, pričam ljudima što mi se desilo i ljudima koji su se drogirali sa mnom, i oni su osjetili da prštim neopisivom energijom, ja im nisam znao reći da me dotakao Duh Sveti i da djeluje kroz mene. Što sam se god pomolio, molitve su mi bile uslišene da sam ostao u šoku da mi se to događa, pa sam pomislio: „pa što to meni još treba?!“ i odlučim se pomoliti za normalan život, da mi Bog podari ženu i ljubav koja će me voljeti, poštivati i da je moja srodna duša. Već sljedeći dan pronalazim svoju srodnu dušu, sadašnju zaručnicu Luciju i ostajem izbezumljen „što se to događa da mi je svaka molitva uslišena?“. Sve je bilo lijepo dok nisam počeo opet ubirati vražje plodove: pit alkohol, vući speed, pušit travu…, tada se vratio moj ego i oslonio sam se opet na sebe i na vražje plodove, i tu slijedi kazna. Izboden sam 6 puta – tu sam gledao smrti u oči po tko zna koji puta, ali sam hvala Bogu ostao živ.
Vraćam se u Sisak i lebdim od zemlje sav sretan, pun života, i činim dobre stvari, pričam ljudima što mi se desilo i ljudima koji su se drogirali sa mnom, i oni su osjetili da prštim neopisivom energijom, ja im nisam znao reći da me dotakao Duh Sveti i da djeluje kroz mene.
Kako sam uživao u vražjim plodovima tako je i Lucija sa mnom sve dok se nije desilo njeno opsjednuće demonom. Osjetili smo da se nešto događa i prestajemo se drogirati i vraćamo se vjeri, jer smo predaleko otišli. Počeli smo se moliti i tražiti Boga oprost za naše grijehe. Osjetili bi u kući jezu, hladnoću i strah – znao sam da su nam kuću nastanili demoni. Lucija ih je počela viđati, počeli su je dirati i na smrt plašiti i tada sam odlučio zvati svoga brata da mu kažem šta se događa i da kaže pastorima da dođu i da se mole nad njome i posvete kuću: da demoni odu od nas, jer su postajali sve jači i jači i počeli su je sve više maltretirati.
Brat je to prenio pastorima, ali oni zbog svojih obaveza nisu našli slobodnog vremena da dođu. Tu je strah postao sve veći i veći, a demoni su postajali sve jači. Brat je odlučio doći sam, jer ih se ne boji jer je ISUS s njim, a i on je to prolazio dugi niz godina. Jedne noći posvećujem kuću svetom vodom i tu počinje kaos. Lucija se počinje tresti, vrištati, režati, siktati izvrtati tijelo u neprirodne položaje. Oči su joj bile potpuno crne, bez imalo bjeloočnica, njezini su pogledi bili zastrašujući, jednostavno sam umro od straha. U tom trenutku zovem brata koji je u sobi dô i spava. Ja ga budim i on dolazi s takvom smirenošću i počne moliti nad njom, na što se ona počne još više vrištat, režati, siktati kao da ga hoće ugristi. Ja u panici uzimam Bibliju i stavljam joj na prsa, i zalijevam svetom vodom dok brat mirno moli, a ona me gleda onim crnim očima i sva u suzama me moli da maknem Bibliju s nje, jer joj gore prsa. Nisam to učinio, jer sam znao da ne boli nju nego demona. Ja počinjem moliti na arapskom i dobivam osjećaj da joj je još gore…
Slušam brata kako zapovijeda „Izlazi iz nje u ime ISUSA KRISTA!“, i vidim joj strah u očima. Tada i ja počnem zazivati ISUSA s bratom. I kada smo to izgovorili, njene su se oči počele vračati u normalu i sve prestaje. Lucija se budi u čudu i gleda što se dešava ne znajući ništa. Tada sam se odlučio preobratit na kršćanstvo i slijediti ISUSA KRISTA! Odrekao sam se Islama i Allaha i prihvatio Isusa kao svog jedinog Spasitelja. Hvala Mu na svemu što je učinio za nas, što je naša kuća zaživjela i naša ljubav prema Isusu i prema svim ljudima.
Tada sam se odlučio preobratit na kršćanstvo i slijediti ISUSA KRISTA!
Još jedanput, hvala ti Isuse na mojim roditeljima koji su cijelo vrijeme bili uz nas, hvala ti na Luciji, i posebno ti hvala na mome bratu, kroz kojega si djelovao jer da nije bilo njega vjerojatno ne bih upoznao Tebe ISUSE!!!