Kako sam pronašao svog Nebeskog Oca
Odrastao sam u prosječnoj katoličkoj obitelji koju su činili, moj otac Jozo, majka Ika, baka Kate i moja starija sestra Mirjana. Za svoje djetinjstvo mogu reći da je bilo poput sunčanog jutra s plavim nebom bez oblačka. Moja baka bi mi najviše govorila o Bogu, molitvi i zazivanju imena Isus. Kao dijete sam također imao dosta nesreća. S godinu i osam mjeseci sam pao kroz prozor s prvog kata, sa šest godina sam doživio udes gdje me je auto udario i odbacio šest metara, tako da sam krenuo u školu godinu dana kasnije od svojih vršnjaka. Najgore je što je moja majka prisustvovala mojim nesrećama, tako da je to ostavilo velike traume na nju.
Pred sam kraj mog osmogodišnjeg obrazovanja dogodila se jedna strašna stvar. Moju majku je zaposjela zla sila.
S odlaskom u školu počeo sam ići u župni ured na vjeronauk, gdje sam doslovce gutao sve govore o Isusu, starozavjetnim patrijarsima Davidu i Golijatu. Međutim, nad naš dom su se počeli nadvijati tamni oblaci. Kako sam bio sve svjesniji grijeha, počeo sam osjećati teret koji mi do tada nije bio poznat. Teret je bivao sve veći i veći, iz dana u dan. Pripremajući se za sakrament pričesti učili smo što je ispovijed i što ona predstavlja. Čak mi je jednom prilikom jedna časna sestra rekla: “Josipe ako je teret pretežak, dođi pred Kristov križ. On će ti oprostiti.”
Kada je moja baka preminula to je bio početak kraja. Njena smrt je također strašno pogodila i moju majku, koja je nakon njene smrti bila sve više sklonija depresiji. Ja sam također počeo tonuti u grijeh koji me sve više stezao dok sam se čudio odakle ove stvari izviru? Jednom kada sam se vraćao s vjeronauka sreo sam dvojicu prijatelja koji su se vraćali iz muzičke škole. Kada sam im objasnio što učimo na vjeronauku, da je Bog stvorio svijet, čovjeka, svemir i svu prirodu, oni su se stali izrugivati i govoriti mi: “…a što onda učimo u školi o evoluciji?…” U jednom momentu su mi rekli da će mi povjerovati ako im pokažem Boga. Kako sam ja ostao bez riječi, oni su se nastavili ismijavati dok im u jednom trenutku nisam uzviknuo: “Dokazat ću vam da je Bog stvaran!”
Pred sam kraj mog osmogodišnjeg obrazovanja dogodila se jedna strašna stvar. Moju majku je zaposjela zla sila. Ona bi se gubila i pričala s nevidljivim ljudima, pa bi čak znala i otići u nepoznatom pravcu. Kada bi došla k sebi uopće ne bi znala kako je stigla tamo. I ja sam sve više počeo osjećati prisutnost nečeg zlog što bi me vrebalo. U mraku sam imao osjećaj da me hoće uništiti!
Ubrzo sam uletio u kriminal jer je kocka skup sport, a ja bih za večer znao potrošiti prosječnu godišnju plaću Hrvata sredinom 1990-ih.
Moja majka je zbog svog stanja morala biti hospitalizirana na psihijatriji. Istovremeno, je moja sestra otišla studirati kemiju u Zagreb. Moj je otac bio vozač. Tako, dok su svi ostali bili daleko, a on bio na mnogima putovanjima ja bih danima ostajao sam kod kuće. Kako sam dobio stipendiju za školovanje, imao sam dosta novca. Tako sam stjecajem okolnosti počeo ići u kazino klubove. Sve više vremena sam provodio tamo, a sve manje u školi. Novac me je začarao. Ta mogućnost, da umnožim novac, iako suluda, davala mi je za pravo da mogu maštati što bih sve mogao s tim novcem učiniti. Ubrzo sam uletio u kriminal jer je kocka skup sport, a ja bih za večer znao potrošiti prosječnu godišnju plaću Hrvata sredinom 1990-ih.
Moju majku su premjestili u jedan sanatorij gdje je nedugo poslije toga pokušala samoubojstvo bacivši se sa trećeg kata. Ja bih s ocem dolazio u posjete u bolnicu. Jednom mi je majka mahnula rukom htijući mi nešto reći. Približio sam joj se, i tada mi je šapnula na uho da želi umrijeti. U tom trenutku cijela utroba mi se stisnula na unutra, moja voljena majka koja je bila puna života i ljubavi za mene odjednom želi smrt! Kakva sila je potrebna da prisili nekog da postane takav? Nakon 15 dana na aparatima je preminula. Tada sam i zamjerio Bogu kako može dopustiti takvo nešto. Zamrzio sam Boga!
Tog ljeta 1991. kada mi je umrla majka, počeo je i Domovinski rat za neovisnost Hrvatske. Pošto sam imao puno dugova, otac mi nije dao na ratište – već me je zaposlio. Radio sam i vraćao kockarske dugove. Nije mi bilo teško jer sam iz obitelji gdje se puno radilo. Krajem 1992. idem u ročni sastav Hrvatske vojske, gdje nakon temeljne obuke idem na Ličko ratište u totalno drugu sredinu. Atmosfera na bojištu je bila izuzetno teška. Svako malo granatiranja i pucanja po našim vozilima.
Bilo je dovoljno da mi prijatelj namigne i pokaže žrtvu i bilo bi krvi: uzeo bih pepeljaru u ruku ili bocu Cole i udri po čovjeku – u čas bih se pretvorio u životinju. Vidio sam da duboko u meni nešto ne valja.
Svaki dan sam išao na posao iz Perušića u Gospić. Na tom putu jedan smo jedan dio ceste, dužine otprilike 800 metara, zvali snajper štrase. Vozač bi tamo samo stisnuo pedalu gasa i ako pogodi – pogodi. Tamo sam počeo piti velike količine alkohola da mi smiri i onako nemirne živce. Nakon sudjelovanja u akciji Medački džep sam se mnogo promijenio kao osoba jer sam vidio dosta, dosta smrti. Zaronio sam duboko u alkohol.
Bio sam dosta povučen. Radio sam teške poslove, uglavnom noćne, u pekari. U biti život mi se svodio na: posao – kuća – kafić – pikado – alkohol. Tada sam 1995. mobiliziran za akciju Oluja 95. Nositelj sam iste medalje. U akciji mi se desila nezgoda: pri punoj brzini sam se zabio ramenom u kamion. Slomio sam prvo rebro i ključnu kost. Tada sam odlučio da ću prestati piti. Prošao sam krizu na ratištu jer sam se strašno uplašilo posljedica za svoj život. Tada sam imao tek 22 godine.
Nakon razvojačenja sam dobio poziv za služenje zatvorske kazne od 18 mjeseci. To me je dosta pogodilo pošto sam prvotno bio osuđen na uvjetnu kaznu. Međutim, kako sam često bio po terenima nisam ni znao da mi je kazna u međuvremenu preinačena u zatvorsku. U zatvoru sam upoznao ekipu koja je uzimala extasy. Droga me je izvlačila iz mojih crnih rupa i rasterećivala moj um od slika rata, osakaćenih ljudi, krvi i grijeha koji je buktao u meni.
Poslije zatvora otac me je zaposlio u škveru kao pitura (ličioca).Tamo sam bojao brodove. Teško sam radio, ali i dovoljno zarađivao. 1997. godine sam zarađivao i po 10.000 kn, nisam više kockao i prestao sam se opijati. Ali, ipak sam konzumirao extasy i marihuanu, te povremeno sedative zbog PTSP-a.
Nakon jednog incidenta u stanu odlučio sam živjeti na ulici, jer nisam mogao podnijeti da me moj voljeni otac gleda kako se patim.
Život je tekao svojim tokom, i nakon par ljubavnih veza zakoračio sam u jednu ozbiljnu vezu. Nisam nikad bio tako zaljubljen i nikad nisam nikoga volio kao tu djevojku. U diskoteci bi nam govorili da smo najljepši par, a D.J. bi često puštao pjesme za najsretniji par. Kada bi šetali po korzu imao sam osjećaj da svi gledaju u nas. Zvali su nas na sve fešte, druženja, događaje. Bio sam jako ponosan, ali duboko u meni su bili nezacijeljeni ožiljci od mojih trauma kroz napade bijesa.
Jednom prilikom smo tako sjedili na nekoj terasi. Bilo je dovoljno da mi prijatelj namigne i pokaže žrtvu i bilo bi krvi: uzeo bih pepeljaru u ruku ili bocu Cole i udri po čovjeku – u čas bih se pretvorio u životinju. Vidio sam da duboko u meni nešto ne valja. Moja djevojka bi pričala sa mnom, ali nije znala kako da mi pomnogne. U tom traženju smo i išli i na mise u katoličku crkvu. Pokušavao sam razgovorata sa župnikom i njenim roditeljima, ali ništa nije pomagalo. Zlo je raslo u meni, a ja nisam znao što da radim. Tada sam odlučio da prekinem i vezu i zaruke i odbacim ono što sam najviše volio. Smatrao sam da ne bih bio ni dobar muž ni otac sa svim lošim stvarima koje su bile u meni. Još jedanput mi se cijela utroba preokrenula, a srce kao da je gnječila nevidljiva ruka. Bilo mi je jako teško reći da mi nikada nije bilo stalo do nje i da me se kloni. Mislio sam da ću umrijeti toga dana i popio sam dosta alkohola, i proklinjao Boga: da je On kriv za sve. Sjećam se kristalno jasno što sam sve izgovorio toga dana i danas me je sram zbog toga.
Kako je došla 2000. godina bacio sam se u kriminal prestao raditi. Počeo sam dilati drogu. Tada sam prvi puta pokušao suicid overdoseom. Život mi se sveo na prokletstvo. Imao bih halucinacije raznih bića, čuo bih glasove koji me navode da si oduzmem život. Pokušavao sam pobjeći od svega toga – živio bih i kod prijatelja samo da nisam u svom stanu. Moralne granice su mi padale, pa sam i maloljetnim osobama davao ili prodavao drogu. Imao sam vizije pakla i znao sam da mi je tamo mjesto. Iako nisam htio završiti tamo ali ja sam galopirao na putu za pakao.
Krist me je naučio normalno živjeti, obnovio me i nanovo rodio, dao mi je razumijevanje za Sveto pismo. Isus je od prokletstva moj život preokrenuo u blagoslov.
Živio sam kraj medicinske škole i dosta djece je uzimalo drogu od mene. Dok sam jednoj djevojci pomogao dati intravenozno heroin gadio sam se sebi. Vidio sam nešto dobro u njoj, ali kao da sam slušao neprijatelja: “otruj je!”. Nisam mogao više živjeti s tim teretima, a i policija je već duže vrijeme imala pik na mene. Nakon jednog incidenta u stanu odlučio sam živjeti na ulici, jer nisam mogao podnijeti da me moj voljeni otac gleda kako se patim.
Nakon 4 mjeseca lutanja po cesti i nekoliko pokušaja suicida završio sam u zatvoru. Kako mi nitko nije dolazio u posjete osjećao sam se jadno kao nikada u životu. Zanimljivo je da bi i dosta zatvorenika govorilo da ću umrijeti nastavim li ovako. Jedan zatvorenik mi je htio pomoći i dao mi je da pogledam film “Na život i smrt”. Film je govorio o pozivu Davida Wilkersona da radi s ovisnicima.
Ni s kim nisam bio u kontaktu, pa me je jednom prilikom jedan zatvorenik pitao zašto ne komuniciram s ocem. Nazvao sam tada oca i pitao ga za oprost za sve loše što sam mu u životu napravio. U svom ludilu sam jednom progutalo 5 žileta i nije mi bilo ništa, ali sam završio na psihijatriji, koja je zaista užasno mjesto. Na Božić 2002. godine stražari su mi rekli da imam posjet. To je bilo prvi puta nakon godinu dana i očekivao sam svoga oca. Međutim, pojavila se moja sestra s mužem da mi jave da je on umro. Tada nisam to shvatio, ali kada sam se vratio u sobu sve mi je sjelo i shvatio sam da jedine osobe do koje mi je iskreno stalo više nema. Pojavio se opet onaj isti osjećaj preokretanja nutrine. Tada sam samo pao na koljena zatvorske sobe i iz dubine srca, duše, duha, cijelog svog bića sam zavapio: “Bože pomozi mi sad, samo budi moj otac!”. Jecao sam i plakao, a ostali zatvorenici su me stavili u krevet i pokrili jer sam strgao svu robu sa sebe.
Idući put mi je moja sestra dala par brojeva od centara za rehabilitaciju ovisnika, ali me nitko nije htio primiti osim Reto centra, pošto je i sam izlazak iz zatvora bio upitan. Ipak, bio sam pušten i otišao sam u taj centar znajući da Bog ima nešto za mene. U Reto centru sam čuo Radosnu vijest – Evanđelje. Kako nas je Krist otkupio od prokletstva grijeha, da imamo otvoren pristup k Nebeskom Ocu Stvoritelju po Isusu Kristu.
Imao sam još par odlazaka u zatvor gdje sam odslužio svoj dug prema državi. Danas sam još uvijek u Reto centru. Tu me je Krist naučio normalno živjeti, obnovio me i nanovo rodio, dao mi je razumijevanje za Sveto pismo. Isus je od prokletstva moj život preokrenuo u blagoslov. Moje srce čezne za Isusom i susretu sa njim o uskrsnuću pravednika.
Dođi Isuse, AMEN!
