Poljubac Princa mira
Izbjeglički dom. Rat u mojem gradu, rat u našim dušama. Svaki dan neizvjestan, a sve što ste imali i skupljali godinama raznijelo se u prah. Osjećate smrt na sve strane, smrt koja odnosi mnogo vaših prijatelja… ničemu se više ni ne nadate.
Odrasla sam u kazalištu, jer su mi mama i tata radili u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Mama je bila balerina, a tata glumac. Ja sam išla u školu za balet koja je bila u toj ustanovi, tako da sam doslovno, svakodnevno bila okružena umjetnicima koji su se u to vrijeme puno družili. Često su kod nas dolazili u stan, jer smo živjeli blizu kazališta i tu su razgovarali, smijali se, raspravljali, čak su tu imali i probe. Meni je kao djetetu bilo zabranjeno da se petljam, ali pošto nam je stan bio mali, mogla sam čuti mnogo toga – uglavnom o razvoju neke predstave, razvoju lika, psihologiji ponašanja tog lika, raznim načinima režije i pristupima istoj.
Na taj način se u meni razvijao osjećaj da postoji nešto iza ovog vidljivog svijeta, da postoji neka priča, neki zaplet i rasplet koji su svuda oko nas, da se u svakom biću odvija čitav sklop misli i psihologije iza svakog postupka i da je svaka osoba jedan mali svijet.
Voljela sam Disneyeve crtane filmove, vjerovala u bajke, u dobro i zlo, u borbu u kojoj na kraju neki divni princ pobijedi zmaja, gdje djevojke u ritama koje je stigla nepravda, na kraju ipak budu prepoznate i postaju lijepe, prave princeze. U svemu i svačemu sam vidjela te principe, nadala se da postoji nešto nakon smrti i vjerovala u ljepotu koja se krije iza svega. Kao mala sam imala snažan osjećaj da ću se jednom, kad ovaj život završi, vratiti nekom velikom divnom prijatelju, koji me je i poslao na ovu zemlju na kratko vrijeme.
Međutim, ovaj svijet mi je pokazivao drugu stranu i sve češće bio surov. Kad mi je umrla mama, imala sam 18 godina i smrt je postala stvarnija nego ikad. Moj brat je tada imao sedam, tako da sam se našla u situaciji krize identiteta. Nisam znala kako balansirati između uloge mame i uloge sestre u njegovom daljnjem djetinjstvu.
Moji najbolji prijatelji, mladić i djevojka, počeli su prizivati duhove. Mene je bilo toga strah, jer sam čula da „duh može ostati u toj sobi“
Već godinu prije mamine smrti, radi neke nesretne ljubavi, a bilo ih je mnogo – sve uglavnom neuzvraćene, iz fore sam popila odjednom punu čašu konjaka. Nikad prije toga nisam pila, pa nisam znala ni kako se to radi, tj. u kojoj količini i kojom brzinom. Nije mi ništa bilo na prvu, pa sam s prijateljicom krenula u grad. A onda me je stiglo. Odjednom sam se našla u nekoj drugoj dimenziji, a moji prijatelji nisu odmah shvatili što mi je. Svi su se čudili otkud alkohol i ja u savezu, ali meni je bilo jako interesantno to što sam u takvom stanju mogla da pobjegnem u neki svoj svijet, a da opet budem s ljudima od krvi i mesa koji su bili oko mene. Dopalo mi se. Tako sam nastavila svaku večer: jedno piće, drugo… ovu vrstu, onu vrstu… jer mi je svakodnevnica bila sve praznija i surovija. Uskoro sam mogla popiti više od prosječnog muškarca. Nakon mamine smrti, rekla sam sebi da se neću više ni trijezniti dok ne umrem, a nekako sam se nadala da će i to biti skoro.
A onda je počeo rat… Ostala sam bez ičega i našla se u velikom, tada opasnom gradu, u izbjegličkom domu, s još desetak ljudi u istoj sobi. Često nismo imali ni vode, pa smo se snalazili za WC i tuš, pili smo istu kavu nekoliko puta (onaj ostatak od kave bi kuhali ponovno i ponovno), a cigarete smo skupljali po ulici ili bi nam neko dao.
Interesantno, nekog alkohola je uvijek bilo – bili smo bez novaca, ali smo nekako uvijek imali mogućnost da budemo pripiti. Kažem pripiti, jer sam ja mogla popiti litru žestokog pića za jednu večer, a da i dalje znam gdje sam i tko sam.
Iz mog grada su stizali izvještaji o sve većem broju mrtvih, a grad u kojem sam bila bio je okrutan prema nama koji smo izbjegli. Uglavnom smo se držali zajedno i izlazili skoro svaku večer, samo da zaboravimo na pravo stanje u kojem se nalazimo. Ja sam bila poznata po tome što sam mogla najviše popiti.
Moji najbolji prijatelji, mladić i djevojka, počeli su prizivati duhove. Mene je bilo toga strah, jer sam čula da „duh može ostati u toj sobi“, pa sam im zabranila da to rade u onoj u kojoj sam ja. Jednom sam bila prisutna kad se čaša zaista pokrenula prema slovima i uplašila sam se. Od djetinjstva sam se nadala da nešto iza postoji, ali nisam željela da to nešto bude okultno.
Često smo išli i u hram Hara Krišne, Ja bih išla i u pravoslavnu crkvu, da zapalim mami svijeću, a išli smo i u katedralu, jer nismo ni znali koja je razlika između svih tih ustanova. Tražili smo neku duhovnu istinu, ali smo uviđali da svaki put kad bismo ponovo izašli na ulicu, sve sa čim smo se sreli unutra, vani nije funkcioniralo. Nekako bi nas opet obuhvatio onaj miris teške svakodnevnice.
Toliko su se prepali, da su se sjetili da se u filmovima obično demoni istjeruju riječima: „Odlazi, u ime ISUSA KRISTA!“ – tako da su to u svom strahu i učinili.
Tih sam dana počela čitati knjigu Paralelni svijet, koja nije pisana u prilog kršćanstvu, ali je navodila brojne nadnaravne izvještaje, koji su me zaintrigirali i dali mi nadu da taj neki svijet ipak postoji. Jedan dan sam je čitala na balkonu kod mog tate i brata, koji su živjeli u drugom gradu. Došla sam do poglavlja o Isusu. U tom trenutku je moj, tada desetogodišnji brat, izašao na balkon i pitao me što to čitam. Htio je da čitam i njemu. Iz nekog razloga sam preskočila dijelove koji navode da je Isus bio u Indiji i tamo proučavao hinduizam, i počela sam čitati o Njegovom uskrsnuću. Zanimljivo, knjiga je govorila o tome da On nije ostao u grobu i kao prilog je imala slike na kojima je bila kao plahta u koju je Isus, navodno, bio umotan kad je pokopan, a koja je fotografski oslikavala Njegovo lice. Iako je to bilo upitno, mog brata i mene je to najviše i zaintrigiralo i počeli smo pričati o tome kako je Isus uskrsnuo. Nismo znali ni zašto ni radi čega je uopće bio razapet, ali smo cijelo poslijepodne bili u tom nekom raspoloženju nade. U jednom momentu je on rekao nešto ružno, na što sam ja rekla: „Nemoj govoriti ružne riječi, znaš da je Isus uskrsnuo!“ a on je odgovorio: „Jao, da!“. Nismo imali pojma u kakvoj su povezanosti ružne riječi sa Isusovim uskrsnućem, ali smo to instinktivno osjetili.
Za to vrijeme su moji prijatelji tonuli sve dublje u okultizam. Čak su odlučili da potpišu ugovor sa Sotonom, i to krvlju. Ja sam negirala to sve i čak sam se smijala svemu tome. Prijateljica koja je htjela prisustvovati tom obredu upitala me što mislim kako da se najlakše zareže kako bi se imala čime potpisati. Rekla je da joj je Sotona dao dobre ocjene u školi, čak i dečka koji je prije nije ni primjećivao. Nasmijala sam se i porezala svoj prst, uzela papir i nešto nažvrljala, da pokažem kako to nije ništa i kako je to sve meni nekako obično. Nije mi bio problem porezati se i pustiti krv, ali sam zazirala od bilo kakvog uplitanja u rituale koji spominju to ime. Oni su se našli u ponoć u šumi ispred našeg doma, koja je bila u potpunosti mračna, bez ikakve ulične rasvjete, a bilo je jezivo trčati u sumrak iz gradskog prijevoza u dom, da stignete na vrijeme prije mraka. Dok su obavljali taj neki ritual, Sotona im se ukazao i, kako su oni tada rekli, ušao u jednog od njih. Ta osoba nije znala za sebe, počela se jako čudno ponašati, govoriti nepoznatim glasom i oni su se jako prepali. Toliko su se prepali, da su se sjetili da se u filmovima obično demoni istjeruju riječima: „Odlazi, u ime ISUSA KRISTA!“ – tako da su to u svom strahu i učinili. Dotični prijatelj je bio odmah oslobođen, došao je k sebi, a oni su se onda još više prepali i zapitali: „TKO je ovaj Isus, kad je jači i od Sotone?!?“ Tih se dana na TV-u prikazivao film „Isus iz Nazareta“, u dva dijela od po tri sata, koje su pogledali. Nakon par dana ih je jedna naša prijateljica, koju su znali od prije rata, odvela u crkvu. Vrlo brzo su se obratili i krstili.
Za to vrijeme, ja sam pila sve više i više, a uzimala sam, kao „ispomoć“, kad nemam dovoljno alkohola, i neke tabletice – iako nisam bila ljubitelj kemije i uvijek bi mi bilo neugodno. Jednu noć sam malo pretjerala sa svime i, kad sam došla ujutro u dom i legla spavati, bilo me je strah zaspati. Mislila sam da ću umrijeti ako utonem u san i nekako sam znala da idem u pakao. Osoba koja živi kao ja i ponaša se kao ja, ne može nikako otići u raj, mislila sam. Toliko me je bilo strah da ću taj dan završiti u paklu, da sam otišla u WC da se, prvi put u životu, pomolim (nigdje drugo niste mogli biti nasamo u punom domu). Sjela sam na onaj poklopac od WC školjke i pogledala gore: „Bože, ja znam da si ti tamo negdje gore i da si jako daleko, tako daleko da ja ne mogu doprijeti do tebe. Ali, MOLIM TE, AKO postojiš, da mi daš da preživim do sutra, a ja ti obećajem da nikada više nikakvu kemiju neću unijeti u sebe“ (nisam mislila na normalne lijekove, naravno – a nisam ni smjela reći da neću više piti, to mi je bilo previše za obećati). Nakon toga sam otišla u sobu moje prijateljice i zaspala kao beba. Kad sam se probudila, našalila sam se, gledajući po sobi: „Znala sam da ću u pakao!“ Ali, u srcu mi je bio neki čudan mir, bilo mi je jasno da mi je sam Bog odgovorio, iako su me razuvjeravali i govorili da to nije nikakva molitva i nikakav dokaz, da bih se svakako sigurno probudila. Ja sam, međutim, osjećala nešto sasvim drugo.
Vino je podrugljivac, žestoko piće bukač; i tko god se njemu odaje, neće biti mudar.
Izreke 20:1
To dvoje mojih prijatelja se preselilo iz doma u neki stan, malo prije nego što su povjerovali u Boga i ja sam samo čula od prijatelja da su se „obratili“. Nisam znala što to točno znači, niti sam još bila čula tu priču koja se odigrala u šumi u ponoć, ali sam znala da sam ih bila jako poželjela i da sam ih htjela vidjeti. Kako tada nije bilo mobilnih telefona, a i fiksni su bili premija u godinama rata, rekli su mi da oni obično sjede u jednom poznatom kafiću svake nedjelje oko osam. Tamo su odlazili nakon službe u crkvi i zaista sam ih, jednu večer kad sam se zaputila, tamo i našla. Prvo što mi je upalo u oči je da je ona bila u bijelom džemperu, jer su se ranije oni oblačili samo u crno, i da je ona bila plava što je bila njena prirodna boja kose, koju je također ranije bojala u crno. Bili su nekako nježni i sretni i prvo što su mi rekli je bilo: „Hajde se obrati!“ Ja sam gledala u čudu, nisam baš razumjela šta mi govore, ali sam znala da to upućuje na neko „obraćanje“ Bogu, za što nikako nisam bila spremna, a nisam ni mislila da sam taj tip. Nisam mogla sebe zamisliti u nekoj, bilo kojoj, crkvi, kako se molim. Dolazilo mi je više puta na um da ću jednog dana, kad ostarim, otići u neki manastir, da se nekako iskupim za silne grijehe u kojima sam živjela, ali to je bilo to. Međutim, bilo mi je jako drago što sam ih pronašla i vidjela sam da su moji prijatelji postali onakvi kakvim sam ih oduvijek zamišljala – autentično iskreni, prijateljski raspoloženi i dragi – što su ranije često prikrivali nametnutim ponašanjem. Vidjela sam da su postali oni: onakvi kakve sam ih uvijek i vidjela iznutra. Ja sam njih nagovarala da odemo van i napijemo se, a oni su mene nagovarali da odem s njima u crkvu. Pri svakom susretu bi na svako moje pitanje odgovarali Biblijom – otvorili bi Pismo i nešto pročitali. Svaki put bi me to dotaklo kao da je ravno meni upućeno. Ali uskoro je bila počela da me boli glava od tih razgovora i bila sam jako zbunjena. Kako to da su oni u pravu, a toliki svijet ne živi tako?!
Dok sam jedno popodne u domu sjedila na krevetu moje prijateljice, vidjela sam Bibliju sa strane. Ona je imala Bibliju jer je studirala opću književnost, dok sam ja bila na smjeru domaće književnosti. Kako sam je otvorila, ugledala sam stih: „Ne budi među vinopijama ili žderačima mesa“ (Izreke 23:20). „Hm“, pomislila sam, „ovo sigurno nije za mene“, tako da sam otvorila dalje, nasumice: „Vino je podrugljivac, žestoko piće bukač; i tko god se njemu odaje, neće biti mudar.“ (Izreke 20:1)… Otvorila sam dalje: „Ne gledaj na vino kad se rumeni, kad se cakli u čaši, kad otječe glatko; na kraju ujeda kao zmija i ugriza kao ljutica.“ (Izreke 23:31-32). Brzo sam zatvorila Bibliju. „Pa ovako ne može nitko živjeti! Cijela ova knjiga je o piću!“, pomislila sam.
Ono što sam prvo primijetila bilo je to da je taj divni osjećaj koji sam doživjela u crkvi išao za mnom. Nikakva civilizacija i svakodnevnica, ni semafori ni auti, ga nisu uklonili. Pitala sam se što je to?, zbunjena što osjećam: i dalje tu radost, i ljubav, i zaštitu.
Iako sam odlagala taj svoj odlazak u crkvu s njima, ipak sam odlučila da ih jednom skinem s vrata i da udovoljim toj njihovoj želji, jer sam ih voljela. Tih dana sam bila dogovorila s jednim prijateljem s Akademije da ga vodim u kazalište, jer sam ja mogla ući bez karte, a to je onih dana bila velika stvar. Karte su bile preskupe, a gužve ogromne. Nakon silnih pokušaja dogovora, konačno mi je rekao da on može ići sa mnom tu određenu subotu, kad sam i ja bila odlučila otići sa mojim prijateljima na omladinski sastanak u crkvi. Premišljala sam se i rekla sebi da ću otići samo na početak, da njih ne iznevjerim, a onda da ću šmugnuti iz crkve i otići u kazalište.
Došla je ta subota. Čim sam ušla u crkvu, zapitala sam se u kojem sam to svijetu. Oko mene se osjećala neka ljubav, a ja tada nisam znala tko je Duh Sveti. Sve mi je bilo kao u nekoj bajci. Sjela sam odzada, jer sam mislila da ne pripadam tu, a i da bih bila što bliže vratima. Međutim, sve mi je bilo nerealno lijepo. Svi su se znali i pozdravljali, ali nitko nije bio čudan. Bili su normalni i autentični. Jedan brat nas je pozdravio i počeo svirati gitaru, a pjesma koju su pjevali bila je nekako razigrana i vesela, tako da je mene jako dotakla. Ja, stari roker, razmišljala sam: „Kakva divna pjesma!“ dok sam ustajala i pljeskala zajedno sa svima. Sama sebi sam se čudila zašto tako stojim tu i plješćem na neku dječju pjesmicu. Svi su mi bili simpatični i nekako duhovni, a ja sam mislila u sebi: „Nisam ništa jela i pila, tako da mi nisu mogli ništa staviti u jelo i piće: kako je moguće da se OVAKO osjećam?! Kao na nekim drogama, ali lijepo, bez ružnih popratnih pojava… hm.. mora da puštaju neki dim iz onih rupa?“ – A to su bile rupe iza kojih su bili radijatori.
Propovijedao je neki brat iz Švedske. Govorio je o strahu i tome kako mu je Bog jednom bio rekao da ide u neki mračni dio grada i naviješta evanđelje. Tada je sreo neke ljute mladiće koji su bili agresivni prema njemu. Rekli su mu da tu nema mjesta Bogu i da mora otići. Inače, tih dana su i meni skinhedsi prijetili da će me prebiti zato što ne govorimo isti jezik. Tako da sam i ja svaku večer, kad bih izašla, bila u strahu i mislila da mi je to zadnja večer. Tako da sam se pronašla u riječima ovog propovjednika. Slušala sam dalje. Ispričao je kako je tada pobjegao, a žena ga je nagovorila da se vrati nazad, jer mu je Bog rekao da ide u taj dio grada i rekla mu je da će Bog i biti s njim. Kad se vratio, hrabro je govorio o Isusu i mladići su pokunjeno otišli. Zatim je rekao da nas Bog uvijek gleda i da smo mi u centru Njegove pažnje. Da su Njegove oči UVIJEK na nama. Ja sam se pitala kako ovaj čovjek govori direktno meni i kako zna što se meni dešava u životu?!
Vrijeme je odmicalo, a ja sam već kasnila na sastanak u kazalištu. Nisam se mogla odvojiti od propovijedi i gutala sam sve što sam bila čula. Na kraju sam morala istrčati van, ispričavajući se svojim prijateljima i doslovno sam trčala od crkve do kazališta. Ono što sam prvo primijetila bilo je to da je taj divni osjećaj koji sam doživjela u crkvi išao za mnom. Nikakva civilizacija i svakodnevnica, ni semafori ni auti, ga nisu uklonili. Pitala sam se što je to?, zbunjena što osjećam: i dalje tu radost, i ljubav, i zaštitu. Kad sam stigla pred kazalište, bila je ogromna gužva, a mog prijatelja nije bilo. Kasnila sam samo 45 minuta. Odjednom sam ga ugledala, a on je također trčao i ispričavao mi se što kasni, dok sam ja mudro šutjela.
Kad smo došli do vrata, prijatelj koji je radio tu večer rekao mi je da nema šanse da uđemo večeras jer je tolika gužva da nemamo gdje ni stajati. Bilo mi je strašno. Dogovaramo se skoro godinu dana da odemo na predstavu, a ja sam bila ponosna Bosanka koja je imala veze posvuda i koja je bila toliko cool da je mogla ući bez karte u najprestižnije kazalište tog vremena. „Bilo koju drugu večer dođite, sad je stvarno prepuno, ne znam što je ovo?!“, rekao je moj prijatelj na vratima, a ja sam mislila: „Ali, OVA večer je bitna, tko zna kad ćemo se opet uspjeti dogovoriti!“ Stajali smo tako usred gužve ispred kazališta, među ljudima koji su silno željeli gledati predstavu, ali nisu imali načina da uđu unutra. Ja sam zatvorila oči i rekla u sebi: „Bože, ako te zaista ima, ako si ti Bog, molim te, daj mi kartu!“ Istog tog trenutka sam čula riječi: „Evo ti karta!“. Ugledala sam ruku neke djevojke kako drži kartu ispred mojih očiju. Brzo sam je uzela, nju je brzo povukao neki momak prema vratima, a ja sam je dala svom prijatelju: „Evo, idi gledaj, ja sam gledala tu predstavu sedamnaest puta – čekat ću te ispred kazališta kad završi“. Dok je on ulazio, ja sam razmišljala: „Ok, prvo – kako to da su imali kartu viška u ovakvoj situaciji? Drugo – mogli su je vratiti na blagajnu i dobiti novac nazad! Treće – mogli su je prodati bilo kome ovdje po duplo većoj cijeni! Četvrto – ako su je odlučili nekom dati, kako baš meni? i peto – kako baš u momentu kad sam se pomolila za kartu?!“ Dok sam to razmišljala, naišle su dvije moje prijateljice s kojima sam često sjedila u parku ispred tog kazališta i rekla sam im: „Jao, izgleda da Bog postoji – prvo sam bila u nekoj crkvi u kojoj kao da ti On progovara, a sad mi se desilo slijedeće…“
Dok sam im prepričavala događaj o karti, počela je kiša. Mi smo se sklonile ispod nekog širokog oluka na zgradi kazališta i naslonile na zid na kojem nije bilo nijednog prozora. Iznad nas samo oluk i nebo. One su uzele po cigaretu, jednu su dale meni, ali nisu imale upaljač. Slušale su me pažljivo i zainteresirano, a onda su rekle, više šaleći se: „Sad ga pitaj da ti da upaljač!“. Ja sam pogledala gore i rekla: „Bože, ako te ima, daj nam upaljač!“. Iz čista mira, niotkuda, usred pljuska, odozgora je u tom trenutku pala upaljena cigara u baricu ispred nas i nastavljala je da gori. Mi smo se zbunile, uzele tu upaljenu cigaru, zapalile naše, pogledale gore da provjerimo još jednom postoji li neki prozor i, nakon što smo shvatile da NE postoji, one su mi rekle u šoku: „Nemoj ga više ništa pitati“.
Bez obzira na to što ne mislim da Bog odobrava cigarete, tog trenutka mi je bilo jasno u srcu kao dan: „Evo, vidiš da postojim! Još nešto?“ i osjetila sam jako strahopoštovanje. Znala sam da mi je Bog odgovorio i da je time pokazao da postoji. Sljedeći korak je bio da mi pokaže TKO je.
Tih dana bi krenula u crkvu, slušala propovijed, a onda bih izašla van i nastavila piti. Osjećala sam da to nekako ne ide jedno s drugim i da se tu nešto ne podudara, ali bi me moji prijatelji izvan crkve razuvjeravali: „Pa, ako je Bog – BOG, on upravlja i time gdje si ti sad i što radiš, tako da ne možeš protiv Njega“. Znala sam da su to besmisleni argumenti, ali još uvijek nisam bila sigurna što mi se to dešava i zašto je taj osjećaj vezan za Boga toliko drugačiji od života koji sam vodila. Mislila sam da ja nikad ne bih mogla živjeti tako sveto. Mislila sam i to da su propovjednici u crkvi dobri psiholozi, pa sam išla na službe više kao na neku psihološku seansu. Međutim, ta dva svijeta koja su se ispreplitala u meni više nisu mogla ići zajedno. Prestala sam ići u crkvu zato što nisam htjela dozvoliti da mi netko ispire mozak. Odvojila sam se neko vrijeme, jer sam htjela sama shvatiti tko je taj Bog i da li zaista postoji, bez ikakvog nagovaranja drugih.
Sljedećih dana nisam mogla prestati misliti o svemu tome. Stalno su mi odzvanjali u glavi ti razgovori s vjernima, a najviše mi je, u prilog postojanja Boga, išlo to što sam vidjela da se u cijeloj umjetnosti, glazbi, povijesti, preklapa borba između Njega i Sotone. Odakle je dolazila ta tema koja je toliko prisutna u svijetu, ako tu nema istine? Čak je i Đorđe Balašević imao pjesmu („Citron pesma“ op.ur.) sa stihom: „Kad neće mali anđeli, srediće mali đavoli, da mene Lenka na posletku zavoli“. – dali je to vračarstvo? Od svih mogućih duhovno – psihološko – književno – povijesnih odgovora koje su mi davali u crkvi na moje stalno postavljano pitanje: „Odakle vi znate da ste baš VI u pravu? Kako znate da je TO ISTINA?“, meni je u glavi odzvanjao samo komentar mojeg prijatelja iz doma, koji mi je na kraju, kad su mi već iznijeli sve argumente, rekao : „Pitaj NJEGA“. To sam i odlučila učiniti!
Jednu večer, pričekala sam da svi u sobi zaspu, stavila sam pokrivač preko gornjeg kreveta (kreveti su bili na kat, ja sam bila na donjem) i „zatvorila“ se u „svoju sobicu“. Tiho sam rekla: „Bože, ako te ima… ti si stvorio moja usta, što znači da možeš nekako govoriti. Ti si stvorio i moje uši, što znači da me možeš čuti. Molim te, reci mi TKO SI, a ja ću te slijediti. Tko god da si, koja god je religija ili vjera u pitanju, ja ću biti to što ti želiš. Ali te molim da mi to kažeš jasno, da JA znam da si to ti – samo nemoj da bude nešto strašno, da mi se netko ukaže itd., znaš da se toga bojim. Ja želim tebe, ali želim ISTINU“.
Sutradan mi se jako išlo u crkvu. Nisam se htjela opirati tom osjećaju, jer sam veće sve bila predala Bogu i nije više bilo mjesta za analiziranje. Htjela sam vidjeti kuda će me On odvesti, jer sam se Njemu i pomolila da me vodi. U crkvi su me zvali da odemo pogledati film „Isus“ koji se prikazivao u jednom od kina. Kad je počeo film, pomislila sam, s dozom arogancije: „Jao, kakva stara produkcija!“, ali sam ipak ostala. Film citira skoro čitavo Lukino Evanđelje i ja sam sve više upijala svaku scenu. Glumca koji igra Isusa, koji mi se u početku nije dopao, više nisam ni vidjela kao glumca. Ostala sam prikovana za film, slušajući direktno riječi iz Biblije. Na kraju postoji molitva kojom se Isusa prihvaća kao Spasitelja. Ja sam već do tog momenta plakala, nekako zaljubljena u tog Isusa i u sebi sam tiho izmolila molitvu. Nisam još bila spremna da ga u potpunosti slijedim, jer nisam znala da li sam sposobna za to, ali sam ga ipak pozvala u svoj život, tajno, skriveno, u mraku kina.
On je taj Princ koji pobjeđuje Zmaja, On je ta Dobrota koja pobjeđuje Zlo.
Dva dana kasnije sam otišla u crkvu. Imala sam jak poriv da odem i kad sam došla, nikog od mojih prijatelja nije bilo tamo. Bilo je oko 400 ljudi, a meni je bilo neugodno što nikog ne poznam. Sjela sam u red u sredini. Pastor je propovijedao čisto Evanđelje. Mislim da sam tada prvi put čula jasno i glasno zašto je Isus umro. Dok sam slušala o Njegovoj žrtvi na križu, ugledala sam ga kako stoji velik i divan preko cijele crkve, raširenih ruku. Počela sam plakati. Osjećala sam da su svi moji grijesi kao ogroman džak na leđima kojeg se ne mogu osloboditi. Ali sam osjećala i da nisu toliko teški: grješan način života koji sam vodila, određena djela koja sam radila, riječi koje sam izgovarala, već da je težak grijeh bio to što sam ga ja ignorirala, a On je mene volio i voli me čitav moj život.
Tek kasnije sam pročitala u Bibliji da je On sam rekao: „I kad dođe, on (Duh Sveti) će ukoriti svijet zbog grijeha, i zbog pravednosti, i zbog suda:“ (Ivan 16:8). Grijeh je što ne vjeruju u mene. Sjedila sam tako mamurna i neispavana od prethodnog dana usred crkve, obučena kao neki klošar – roker, masne kose i plakala radi Njegove silne svetosti koju sam osjećala. Sam Duh Sveti, za kojeg tada nisam znala, pokazao mi je što je grijeh, baš kako je Isus rekao svojim učenicima. Kad je pastor pozvao sve koji Ga prihvatiti, da istupe ispred, ja sam se pomolila: „Bože, ako TI misliš da ja mogu ustrajati na tvom putu do kraja i da se ne vratim nazad, molim te, TI me izvedi.“. U tom trenutku je djevojka koja je sjedila pored mene, a koja nije nikako mogla čuti moje misli, rekla: „Ako želiš izaći ispred, a neugodno ti je, ja ću ići s tobom“. Krenule smo prema propovjedaonici i približavali se starješinama. Ja sam pomislila: „Bože, želim da se pastor pomoli za mene“ – nakon čega nam je jedan od starješina rekao: „Vi idite do pastora, da se on pomoli, jer je ovdje velika gužva“.
Kad sam stala kod pastora, prišla mi je jedna vjerna stara žena, koja mi je kasnije, godinama bila mentor… silna, jaka i hrabra žena u Gospodu. Pitala me kako se zovem. Kad mi je htjela posvjedočiti, ja sam samo rekla: „Sve ZNAM. I da, HOĆU se obratiti“. Žena se nasmijala: „Sve znaš? Onda dobro!“. Njih dvoje su počeli moliti, a zbor je odjednom počeo pjevati baš onu, meni predivnu, pjesmu, koju sam čula prvi put kad sam došla i koja mi je bila prirasla srcu. Kako su se molili, osjetila sam kao da je sva ljubav svijeta stavljena u jednu čašu koja se izljeva na mene. Počela sam plakati dok sam ponavljala molitvu i na kraju sam digla ruke, ne obraćajući pažnju tko me vidi i tko će što reći. Kao da smo tu postojali samo Isus i ja.
Sve mi je bilo baš kao u bajkama uz koje sam odrasla. Shvatila sam da je taj neki drugi svijet zaista stvaran, da je ta dimenzija stvarnija od ove koju vidimo i da je On taj kojeg sam tražila čitav život. On je taj Princ koji pobjeđuje Zmaja, On je ta Dobrota koja pobjeđuje Zlo. Osjećala sam kao da mi ta Njegova ljubav ispire svaki grijeh i da me potpuno čisti, kao da nikad ništa od ranije nije postojalo. Bilo mi je jasno da sam postala novorođenče i da je život tek preda mnom…
Naravno, On, Isus, je vrlo brzo promijenio moj život za 180 stupnjeva i okrenuo me u drugom smjeru. Jedina želja i jedini smisao mi je od tada da svi koje poznajem znaju da je ON, Isus, Put, Istina i Život i da što više njih povjeruje u to.