To je još jedna karakteristika crkve koja je kroz stoljeća mijenjala značenje. Što znači riječ katolička? Ovo dolazi od grčke riječi katolikos, a što znači sveopća. O čemu se zapravo radi? Čitajući Bibliju od početka, nailazimo vrlo rano na Božji poziv Abrahamu kojemu Bog daje tri obećanja: zemlje, naroda i blagoslova. Zemlja je Kanaan – današnji Izrael, narod su Židovi a blagoslov je Mesija kroz kojega će se blagosloviti svi narodi na zemlji. Po izlasku Židova iz Egipta Bog s njima uspostavlja Savez po Mojsiju, i tada židovski narod postaje savezni Božji narod i vjerska zajednica. Dakle, Božji narod Staroga Zavjeta je bio jednonacionalni židovski narod. Kada Isus nakon tri i pol godine svoga javnog djelovanja biva razapet na križu, pokopan i treći dan uskrsnu, njegovi učenici počeše naviještati Evanđelje na temelju ovih činjenica. Tako se na židovski praznik Pedesetnice, nakon silaska Svetog Duha na učenike – početnoj grupi od 120 ljudi, priključuju tri tisuće nakon Petrove propovjedi. Ovi obraćenici bijahu židovski hodočasnici na dotični praznik koji su prihvatili Isusa za svoga Mesiju i Spasitelja. U ovom početnom dijelu rađanja i razvoja crkve ona je još uvijek bila židovska – jednonacionalna.
Kako su židovski vjernici propovijedali evanđelje, nailazili su i na nežidove koji su povjerovali u poruku evanđelja. Tako nalazimo Filipa koji propovijeda Krista Samarijancima, a potom jednom Etiopljaninu. Apostol Petar Rimskom stotniku itd. U Djelima apostolskim, u 11. poglavlju, čitamo da su još uvijek Židovi išli isključivo Židovima, a onda neki počinju sve više naviještati i Grcima te tako u Antiohiji nastaje crkva u kojoj osim velikog broja Židova ima i veliki broj nežidova. Već tada je uvelike djelovao apostol Pavao, ortodoksni židovski rabin, koji je prihvatio Isusa kao Mesiju nakon jednog nadnaravnog susreta na putu za Damask. I upravo Pavao u poslanici Efežanima govori o ovome kako je njemu otkrivena tajna o crkvi u kojoj su uz Židove i nežidovi postali baštinici Božjih obećanja koje je Bog izvorno dao židovskim ocima i patrijarsima. Upravo ovo je izvorno i prvenstveno značenje pojma katolikos: crkva više nije jednonacionalna, nego je uz Židove sastavljena od svakog naroda jezika i puka, kako piše u Poslanici Kološanima 3:11. Dakle, kršćanska crkva je katolička: sveopća i višenacionalna.
Međutim, malo po malo židovski element je sve više slabio i došlo je do obrata kada su nežidovi potpuno prevladali u crkvi. S vremenom je došlo i do otvorenog neprijateljstva prema Židovima od strane crkvenog učiteljstva, što je jedan oblik gubitka izvornog katoliciteta kršćanske crkve. Kako se mijenjao duhovni temelj – od krštenja vjerujućih na krštenje male djece, tako su sve više čitavi narodi postajali kršćanski te su pojedine crkve postajale jednonacionalne u okvirima svojih država što je bio slijedeći korak prema gubitku katoliciteta. Danas, iako u ‘Apostolskom’ vjerovanju, koje je vjerovanje mnogih kršćanskih crkava, čitamo ‘vjerujem u svetu katoličku crkvu’, nalazimo jednonacionalne zajednice gdje je nacionalna pripadnost pomiješana s nekim kršćanskim ispovijedanjem, bilo da se radi o rimokatoličkim, pravoslavnim ili protestantskim crkvama. Slobodne evanđeoske crkve koje su zadržale krštenje vjerujućih, zadržale su i izvorni katolicitet, jer su članovi u takvim crkvama redovito višenacionalnog sastava, upravo kako Biblija i traži: od svakog naroda jezika i puka. Dakle Crkva za koju je Isus rekao da će je graditi, nema nikakve veze sa očuvanjem nacionalnog identiteta bilo kojeg naroda, zato što je univerzalna, katolička, sveopća.
S druge strane, crkva je indirektno utjecala na nacionalnu svijest mnogih naroda kada je prevađala Sveto Pismo na narodne jezike i tako standardizirala određene jezike u svijetu. Ali, kada nacionalna pripadnost postaje glavno obilježje neke crkve, ona je izgubila izvorni katolicitet. Od toga pate mnoge crkve naročito na našim prostorima.