Pojam pravednosti u Bibliji je od iznimne važnosti, kako u odnosu prema Bogu, tako i u međuljudskim odnosima. Da su međusobni ljudski odnosi puni nepravednosti nije nikakva novost. To je jednostavna činjenica. Zašto je to tako? To je rezultat čovjekove odvojenosti od Boga. U davnoj prapovijesti ljudi su prekršili Božju zapovjed, te ispali iz prvobitnog stanja. „Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave“ kaže apostol Pavao, a daljnja posljedica je da „nema pravednoga niti jednoga“ Rim.3:10. Isus je to jasno izrekao na ovaj način „jer iz ljudskog srca izlaze zle misli razne vrste bluda krađe umorstva preljuba, lakomstvo, opačine, lukavstvo i razuzdanost, zavist, psovka, oholost i bezumlje“. Mi i kad činimo dobre stvari one su onečišćene unutarnjim motivima, koji nikada nisu posve čisti, zbog stanja našeg srca. Zato je jedan od glavnih blagoslova evanđelja upravo darovana pravednost.
Njega koji je bio bez ikakva grijeha, Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom, 2. Korinćanima 5:21
I ovo je jedno od glavnih otkrića reformacije: opravdanje samo vjerom u Krista. Ovo pokazuje zašto je evanđelje u prijevodu i radosna vijest. Zato što kada gornji stih, Duh Sveti primijeni na nas osobno, tada dolazi do velike razmjene. Bog naše grijehe uzima i stavlja na Krista. Odnosno kada vidimo što se desilo, ustvari ih je već stavio na Krista. A nama udjeljuje njegovu pravednost, tako da mi sada sa pricijepljenom Kristovom pravednošću na sebe, možemo biti sigurni da nas je Bog prihvatio. Mi se ne trebamo truditi dobrim djelima steći Božju naklonost nego prihvatiti njegov dar vječnog života i Kristove pravednosti koja se ucjepljuje u nas a što se zove nanovorođenje. Apostol Pavao to jasno govori u poslanici Filipljanima ovim riječima; „i da budem u njemu – ne pravednošću koja bi bila moja, onom koja dolazi od zakona, nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere“. Ovo nije samo Novozavjetno učenje. Za Abrahama čitamo u knjizi postanka „Abraham povjerova Jahvi i On mu to uračuna u pravednost“. Isto tako za pravednika Nou: prije njega kad je kako kaže Biblija, čovjekova pokvarenost na zemlji bila velika. Za tog Nou čitamo da je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. Dakle, dok su mnogi oko njega činili zlo, ovaj čovjek je bio pravednik. Na koji način? Imao je vjeru koja ga je činila pravednim. Zato za njega u Hebrejima poslanici piše; „Vjerom Noa obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, s pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju obitelj. Vjerom osudi svijet i postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri.“
Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota pucima, Izreke 14:34
Ovako primljena pravednost počinje živjeti u nanovo rođenoj osobi u djelima ljubavi prema bližnjima, ali sada lišena krivih motiva. Može zadržati poniznost, jer je prati svjesnost da je Krist izvor ove pravednosti a ne nečiji ja. S druge strane, samopravednost dovodi do ponosa i uznositosti. Da pravednost vjere ima čisto praktične posljedice, dokaz su one zemlje gdje je ovo evanđeosko načelo bilo primijenjeno u životu nekih naroda. Danas, kada se govori o korupciji čujemo da se naša zemlja nalazi na ljestvici visoke korupcije. S druge strane skandinavske zemlje su one sa najmanjom stopom korupcije. Zašto je to tako? Jednostavno zato što je reformatorsko učenje o evanđeoskoj pravednosti više od 400 godina odgajalo te zemlje i narode u pojmu Biblijske pravednosti. Zašto je vladavina prava negdje moguća, a negdje teško provediva? Razlozi leže u duhovno moralnim temeljima, a ovo je jedan od njih.