Prema bogatstvu njegove milosti. Nju nam obilno udijeli sa svom mudrošću i razumijevanjem, saopćivši nam tajnu svoje volje, prema onome što je prije u njemu odlučio za provedbu punine vremena: obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji. Efežanima 1:7-10.
Otkupljenje je prije svega oproštenje grijeha po milosti. Za njim slijede i drugi blagoslovi: premudrost i razumijevanje. Kada se očisti srce tada se razbistri i razum. Usmjerimo svoju pažnju na riječi: Prema bogatstvu njegove milosti, koju nam obilno udjeli.
Kod stvaranja čovjek je postao biće, slično naličju Božjem. Oproštenje grijeha se javlja kao osnova za druge blagoslove. Ako čovjek, ne dobivši oproštenje grijeha, odmah traži druge blagoslove, to mi možemo smjelo kazati, da je vjera tog čovjeka mrtva. Ona se zida sa svojim vlastitim zaslugama, svojim sposobnostima i na svojoj marljivosti. Takav čovjek može težiti posvećenju i neporočnom životu, ali on neće imati mira, već suprotno, gordu uobraženost.
Blagodat oproštenja grijeha je najprije sišla na apostola Pavla, pa je on bio uvjeren da ta blagodat nema granica niti u odnosu na druge blagoslove. U Poslanici Efežanima se izričito uočava osjećaj duhovnog izobilja (1:8, 18-19; 2:7; 3:8-16). Apostolu je svojstveni osjećaj nemoći u sebi samom, ali u isto vrijeme osjećaj izobilja u Isusu Kristu. Takav osjećaj je karakterističan svakom tko je upoznao oproštenje grijeha po milosti.
Blagoslovljeno je vrijeme kada vam se Bog može otkrivati: I nikada više neću kriti lica od njih, jer ću Duh Svoj izliti na dom Izraelov (Ezekiel 39:29). Kako je to radostan doživljaj kada volja Božja i Riječ Njegova ispunjava naše srce! A kako je zlo i očaj kada je nebo zatvoreno nad nama. Srce apostola trijumfira, jer je Bog njemu otkrio Svoju premudrost!
Tajna se otkrila u punini vremena. Za ispravno objašnjenje slijeda misli apostola Pavla zaustavimo se na riječima u 10-tom stihu. Riječ ‘provedba’ se sa originala može prevesti kao ekonomika, odnosno gospodarstvo. Svijet – to je velika kuća ili gospodarstvo, koje se podčinjava određenom redu i usmjereno je odgovarajućem cilju.
Punina vremena – označava da se svijet dijeli na mnoga vremena i da djelovanje čovječanstva u svijetu ima slijedeće velike periode:
Čovjek prije pada u grijeh: bez spoznaje grijeha, podčinjen je neposredno Bogu.- Čovjek od pada u grijeh do potopa: nema određenog zakona, živi po predanju predaka i po savjesti.
- Od Noe do Abrahama: čovjek živi u organiziranom društvu, podučavajući po njegovim zakonima.
- Od Abrahama do Mojsija: izraelskom narodu su osim toga dana posebna Božja obećanja.
- Od Mojsija do Krista: dobivši osobita obećanja, izraelski se narod nalazi pod Mojsijevim zakonom, dok su drugi narodi živjeli u nerazumnosti srca i nečistoći: Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo (Rimljanima 1:21), i u to vrijeme očekivali svijetlo kroz obećani narod.
- Od vremena Krista počela je punina vremena, odnosno vijenac svih vremena, očekivan od proroka i svetih ljudi starih vremena.
Dolaskom Krista najavljen je početak približavanja Nebeskog Carstva, kroz novu zajednicu Boga s Čovjekom, u Novom Zavjetu – kroz krv Isusa Krista. Da bi ušao u to novo Božje Carstvo, čovjeku je neophodno da se nanovo rodi. Nanovo rođenje je rođenje od Boga od Svetoga Duha. Nanovo rođenje je jasno razdvajanje između svijeta i Božjeg Carstva, između prethodnog i novog života. Na osnovi zakona tvari, mi smo – robovi; a na osnovi zakona novog rođenja mi smo djeca Božja. To je pravo, kojim su se oduševljavali prvi kršćani, a došlo je s Kristom. Ono ih je zaklanjalo da se hvale otkrivenom tajnom, zaklanjalo ih je od strančarenja, propovijedali su i trudili se za korist cijelog čovječanstva. Crkva, koja se sastoji od nanovo rođenih duša – to je novo Božje društvo (narod), novi Božji dom, a Bog je gospodar tog doma. 13-to poglavlje Evanđelja po Mateju sadržava mnoge usporedbe sa Carstvom Nebeskim. Tu nalazimo usporedbu s njivom, vrtom, blagom itd. Svuda se govori o velikom domaćinu. Crkva – to je vladavina Božja: Znaj kako ti se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva živoga Boga, stup i podloga istine (1. Timoteju 3:15), to je dom Božji. Sveti vjernici – to su članovi doma Božjega: Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji (Efežanima 2:19). Službenici Crkve jesu upravitelji Božjih tajni: Prema tome, neka nas smatraju ljudi za sluge Kristove upravitelje Božjih tajni! Kad je tako, od upravitelja se dakle traži da se svaki pokaže vjeran (1. Korinćanima 4:1-2).
Cilj punine vremena nije bio Uzašašće Kristovo, nego Njegovo sadašnje djelovanje i pobjedonosna prisutnost, te ponovni dolazak. U tome su sadržana proročanstva cijelog Novog Zavjeta: Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji (Efežanima 1:10). S dolaskom Krista započelo je uspostavljanje harmonije.
Sve kroz Krista podvodi se pod jedini princip ljubavi: Uistinu: Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ako ima koja druga zapovijed – sadržana je u ovoj riječi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Rimljanima 13:9).
Radi toga, oni, koji su upoznali svetu ljubav Kristovu, već su sada u Carstvu Božjem, i Carstvo Božje u njima – oni su u svemu usuglašeni, s čim je usuglašen Krist, i oni ne podnose grijeh, kao što ga ne podnosi niti Bog. Podjela u crkvi protivi se stremljenjima Krista. Apostol Pavao ovako izražava misao o jedinstvu: Jer je u njemu sve stvoreno- sve na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu. On je i Glava Tijela, Crkve: On je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi, jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu, i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kološanima 1:16-20).
Sve zemaljsko i nebesko objedinjuje se u Kristu i u Njemu nalazi svoj konačni cilj, svoj konačni smisao. Sve je sazdano kroz Krista, ali je iznikli grijeh oskvrnuo stvorenje. Ali Bog nije odbacio Svoje stvorenje, nego u punini vremena kroz otkupljenje obnavlja staro. Obnovljenje počinje s ponovnim rođenjem i završava novom zemljom i novim nebom. Takav je Božji plan, kada to čovjek shvati to podiže dušu.
Tako, svaka otkupljena duša poziva se na premudrost i razumijevanje. Mi smo pozvani da primimo i razumijemo otkrivenje Božje, a Njegov je veliki plan savršen. On otkriva Svoje tajne svakome tko Bogu preda svoje srce, pridružujući nas obitelji Svojih vječnih učenika.
Plan Božje milosti
Plan Božje milosti ostvaruje se u otkupljenju. Riječ otkupljenje označava oslobađanje od okova. Božje stvorenje – čovjek – nalazi se u okovima grijeha. I prvi čin Božje milosti – oslobođenje, otkupljenje je čovjeka kroz smrt Isusa Krista. Cijena otkupljenja je krv i smrt Isusa Krista. Kod Boga nema lakog otkupljenja ili jeftinog otkupljenja, niti apostol ne propovijeda lako ili jeftino otkupljenje. Svi apostoli govore o otkupljenju s dubokim strahopoštovanjem. Na Večeri Gospodnjoj Isus izgovara velike riječi: Jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Matej 26:28). Rezultat otkupljenja je oproštenje grijeha. Tko vjeruje, tomu se opraštaju grijesi!
U rezultatu strašne smrti i stradanja Isusa Krista nalazimo svoje spasenje. Više nismo u okovima, više nismo obavezni služiti grijehu. Nauka o opraštanju grijeha po vjeri i otkupljenja bila je i mora biti glavni sadržaj propovijedi Evanđelja (Djela 2:38; 5:31, 10:43; 13:18; 16; 18 itd.).
Po apostolu Pavlu oproštenje grijeha je prvi rezultat otkupljenja, pa je ta istina duboko zahvatila njegovu dušu. Velika većina suvremenih vjernika ravnodušna je prema oproštenju grijeha. Osjećaje vjernika su zahvatili posljednji blagoslovi, kao što su: premudrost i razum. Grijeh kao da nam se ne čini strašnim. Mi ne dršćemo pred njim, kao što je bio slučaj kod proroka Izaije. Mi ne vapimo k Bogu, kao David. Razlika između suvremenih vjernika i vjernika prethodnih pokoljenja je u tome, da se Bog, po našem mišljenju, ne odnosi suviše ozbiljno prema grijehu. Radi toga, mnogi današnji vjernici si dozvoljavaju mnogo toga, kao što su prvi kršćani smatrali zabranjenim. Svojim životom i djelima što se protive Božjoj volji istaknutoj u Božjoj riječi, mi umanjujemo žrtvu i značenje otkupljenja Isusa Krista. Umanjujući našu odgovornost za grijeh mi umanjujemo i značenje milosti čak i ako se tema otkupljenja i javlja kao centralni interes vjernika. Međutim, ako analiziramo sami sebe u odnosu na teme koje nas kao vjernike interesiraju, vidimo da to često nije naš prioritet. Budimo oprezni da ispravljamo svoje puteve!