Ovo je treće načelo baptističkih crkava koje čini sastavnicu duhovne genetike baptista. O čemu se radi i zašto je to važno? Naime do 313 g. Kršćanstvo je usprkos progonima doživljavalo duhovni rast i pokazivalo svoju nadmoć nad poganskim religijama. Tada na prijestolje Rimskog Carstva dolazi Konstantin I, koji je imao viziju koju je protumačio kako se treba prikloniti kršćanstvu i odreći se poganstva. Tako bi duhovna moć kršćanstva bila pripojena svjetovnoj moći Rimskog Carstva, čime bi lako mogao zavladati svijetom.
Budući da kršćanstvo do tada nije bilo centralizirano nego je postojala autonomija pojedinih crkava, prema biblijskom modelu, novi razvoj situacije je nalagao centralizaciju čime bi se uskladili različiti pristupi vjeri i praksi. Počeli su se sazivati koncili (zvani i ekumenski), na kojima su se okupljali crkveni poglavari. Ove koncile od tada pa kroz naredna stoljeća su odreda sazivali rimski imperatori. Nikada ih nisu sazivali niti rimski, niti ikoji drugi biskupi. Međutim, na ove sabore nisu se odazivale mnoge crkve koje su smatrale ovaj novi razvoj neispravnim.
Postupno, od ovog vremena se razvija i hijerarhijski ustroj državne katoličke crkve (zapadne i istočne). Dolazi do učenja o kršteničkoj obnovi i uvođenja krštenja male djece koja tako postaju ‘kršćani’ po svom krštenju. Napušten je stari apostolski i biblijski temelj i uvedeno je nešto novo. Crkve koje su se ovom protivile postupno su došle pod progon sada crkvene i državne vlasti koje su ušle u taj ‘nesveti’ brak. Dr.Josip Horak u svojoj knjizi Baptisti – povijest i načela vjerovanja donosi slijedeći odlomak Kardinal Hosius, koji je predsjedao nekim zasjedanjima rimokatoličkog koncila u Tridentu (1546-1563) rekao je: „Ako bi se istinitost religije sudila po spremnosti i radosti koju vjernik neke sljedbe pokazuje kroz trpljenje, onda nazori i osvjedočenje bilo kojeg ne bi moglo biti sigurnije od onog u baptista, jer ni jedna skupina vjernika nije bila žešće kažnjavana u svih proteklih 1200 g., niti su se radosnije žrtvovali i podvrgavali se najokrutnijim vrstama mučenja kao ti ljudi“. Ovakav razvoj je doveo do formiranja državne religije sa represijama i progonom svih koji misle drugačije i zato su anabaptisti i baptisti pronosili taj višestoljetni vapaj za razdruživanjem crkve i države. Duhovna snaga ‘novih’ kršćana je slabila, crkva je postajala mlaka, i počelo se javljati redovništvo kao reakcija na novo stanje. Zatim je došao mračni srednji vijek sa križarskim ratovima i inkvizicijom.
Protestantske crkve ostaju državne
U doba reformacije, a i prije, počeli su snažni pozivi za reformom, unutar rimokatoličke crkve. Ovi poticaji su počeli dolaziti najprije od njenih svećenika i teologa kao što su; Martin Luther, Jean Calvin, Huldrych Zwingli i drugi. Međutim, kako je reformacija odmicala, vodeći ljudi su shvaćali da je neće moći provesti bez pomoći svjetovne vlasti, što je ustvari značilo: bez vojne sile. Tako su reformatori odbacili anabaptiste, koji su mislili da će reforma zahvatiti dublje, a koji su se u osnovi slagali sa načelima reformacije. Anabaptisti su smatrali da je krštenje vjerujućih biblijski ispravno i da ga treba ponovo vratiti u život i praksu crkve.
Međutim vodeći reformatori su se ovom usprotivili i u međusobnom ratovanju rimokatolika i protestanata nastalo je načelo, ‘čije je područje njegova je religija (Cuius regio – eius religio)’. Istovremeno su anabaptisti bili proganjani od obje strane. Bježeći u novi svijet – Ameriku mnogi protestanti, rimokatolici i baptisti su se našli u istim odnosima i s druge strane Atlantika. Dr.Horak piše ‘Baptiste su proganjali zbog njihova uvjerenja posvuda državne i crkvene vlasti u Europi i Americi’.
Tražeći mir usred ovih društvenih i religijskih sukoba prvu baptističku crkvu u Americi 1639. godine osnovao je Roger Williams s 11 članova. On je i osnivač grada pod nazivom Providence, (Božja providnost) u državi Rhode Island, te je tom prilikom izjavio: ‘Želja mi je da mjesto Providence postane utočištem za sve progonjene radi slobode savjesti’ . Koristeći danu slobodu, 1658 godine su američki židovi u državi Rhode Island osnovali prvu židovsku općinu u Americi. (Dr.J.Horak)
Kasnije je treći predsjednik SAD-a, Thomas Jefferson, napisao akt za uspostavljanje slobode savjesti i vjeroispovijesti priznavši tako baptistima pravo što su se borili za vjersku slobodu. Tako je 1786. godine ozakonjeno odvojenje crkve od države. Načelo odvojenosti crkve i države kaže da država ne treba određivati što će ljudi vjerovati, te štititi jednu crkvu kako bi progonila druge crkve. Istinitost i iskrenost ostaje na onima koji propovijedaju, da svojim životom potvrde svoje poslanje. Bilo čije tvrdnje o tome kako su samo ‘oni jedini i pravi’ mogu biti prazne riječi, ako ne slijede istinski plodovi. Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom a zlo stablo rađa zlim rodom – ovo su Isusove riječi koje kažu kako će svačija tvrdnja biti potvrđena ili demantirana po plodovima koje bude donosila.
O kojoj je slobodi riječ?
Ponajprije je to riječ o duhovnoj slobodi. Ljudi moraju imati slobodu čuti evanđelje od koga god ga žele čuti. Moraju imati slobodu da prihvate ili ne prihvate ono što čuju. Na to ih nikakva ljudska vlast ne smije prisiljavati niti im to braniti. Sloboda mora imati jaku duhovnu osnovu. Unutarnja duhovna sloboda čovjeka, stvaran je početak svih drugih sloboda.
Zlostavljanja, otimanje tuđeg, obmane, prevare i krađe samo su rezultat robovanju unutarnjim grijesima i niskim strastima vlastite grješne naravi koju svi ljudi nasljeduju svojim rođenjem. Kada je Isus raspravljao sa ljudima koji su ga slijedili rekao je glasovite riječi: Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici – upoznat ćete istinu a istina će vas osloboditi. Oni mu odgovoriše kako su potomci Abrahamovi, i da nikada nikome nisu robovali. Isus je na to rekao Tko god čini grijeh, rob je grijeha. Ovo je nešto što svaka generacija mora čuti.
Zašto postoje tlačitelji i porobljivači? Zbog vlastitih grješnih strasti kojima robuju. S druge strane, Isus je dao način kako čovjek može biti slobodan ovog ropstva: Ako vas dakle Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.
Što odvojenost ne znači?
Ono zasigurno ne znači da je nečija vjera privatna stvar i da se ne treba vidjeti u javnosti – upravo suprotno. Vjera je osobna stvar pojedinca ali i javni iskaz. Dakle, ako je pojedinac kršćanin, onda se njegova vjera treba očitovati u odnosima prema drugim ljudima; prvenstveno u marljivosti na radnom mjestu, u poštenju, u ljubavi prema bližnjem. Time se iskazuje ljubav prema Bogu. Bog je zapovjedio naviještanje evanđelja svakom pojedincu i narodu. Crkve trebaju propovijedati evanđelje svakoj novoj generaciji, ali i živjeti tu poruku. Jedino tako mogu svjedočiti za istinu Božje riječi i svega što ona uči. Apostol Pavao je rekao za sebe i svoje suradnike da su Otvorenim navješćivanjem istine preporučivali sami sebe svakom savjesnom ljudskom sudu pred Bogom. (2.Kor.4:2)