Poljubac Princa mira
Izbjeglički dom. Rat u mom gradu, rat u našim dušama. Svaki dan neizvjestan, a sve što ste imali i „skupljali“ godinama se raznijelo u prah. Osjećate smrt na sve strane, koja je odnijela mnogo vaših prijatelja… ničemu se više ni ne nadate.
Odrasla sam u Pozorištu, jer su mi mama i tata radili u istom. U Narodnom pozorištu u Sarajevu. Mama je bila balerina a tata glumac. Ja sam išla u baletsku školu koja je bila u toj ustanovi, tako da sam bukvalno svakodnevno bila okružena umjetnicima koji su se u to vrijeme puno družili. Često su kod nas dolazili u stan, jer smo živjeli blizu Pozorišta i tu su razgovarali, smijali se, raspravljali, čak imali i probe. Meni je kao djetetu bilo zabranjeno da se „petljam“, ali pošto nam je bio mali stan, mogla sam da čujem mnogo toga – uglavnom o razvoju neke predstave, razvoju lika, psihologiji ponašanja tog lika, raznim načinima režije i pristupima istoj…
Na taj način se u meni razvijao osjećaj da postoji nešto „iza“ ovog vidljivog svijeta, da postoji neka priča, neki zaplet i rasplet koji su svuda oko nas, da se u svakom biću odvija čitav sklop misli i psihologije iza svakog postupka i da je svaka osoba jedan mali svijet.
Voljela sam Diznijeve crtane filmove, vjerovala u bajke, u dobro i zlo, u borbu u kojoj na kraju neki divni princ pobijedi aždaju, gdje djevojke u ritama postaju lijepe a prave princeze, koje je stigla nepravda, na kraju ipak budu prepoznate. U svemu i svačemu sam vidjela te principe, nadala se da postoji nešto nakon smrti i vjerovala u ljepotu koja se krije iza svega.
Kao mala sam imala snažan osjećaj da ću se jednom, kad ovaj život završi, vratiti nekom velikom divnom prijatelju, koji me je i poslao na ovu zemlju za kratko vrijeme.
Međutim, ovaj svijet mi je pokazivao drugu stranu i sve češće bivao surov. Kad mi je umrla mama, imala sam 18 godina i smrt je postala stvarnija nego ikad. Moj brat je tada imao sedam, tako da sam se našla u situaciji krize identiteta, jer nisam znala kako da balansiram između uloge mame i uloge sestre u njegovom daljem djetinjstvu.
Moji najbolji prijatelji, momak i cura, počeli su da prizivaju duhove. Mene je bilo toga strah, jer sam čula da „duh može da ostane u toj sobi“
Već godinu prije mamine smrti, radi neke nesretne ljubavi (a bilo ih je mnogo, sve uglavnom „neuzvraćene 😉 ) sam „iz fazona“ popila odjednom punu čašu konjaka. Nisam prije toga pila, pa nisam znala ni kako se to radi, tj u kojoj količini i kojom brzinom. Nije mi ništa bilo na prvu, pa sam sa prijateljicom krenula u grad…a onda me stiglo. Odjednom sam se našla u nekoj drugoj dimenziji, a moji prijatelji nisu odmah shvatili šta mi je. Svi su se čudili otkud alkohol i ja u savezu. Ali meni je bilo jako interesantno što sam u takvom stanju mogla da „pobjegnem“ u neki svoj svijet, a da opet budem sa ljudima od krvi i mesa koji su bili oko mene. Dopalo mi se. Tako sam nastavila svako veče, jedno piće, drugo, ovu vrstu, onu vrstu, jer mi je svakodnevnica bila sve praznija i surovija. Uskoro sam mogla da popijem više od prosječnog muškarca.
Nakon mamine smrti, rekla sam sebi da se neću više ni trijezniti dok ne umrem, a nekako sam se nadala da će to i biti uskoro. A onda je počeo rat. Ostala sam bez ičega i našla se u velikom, tada opasnom gradu, u izbjegličkom domu, sa još desetak ljudi u istoj sobi.
Često nismo imali ni vode, pa smo se dovijali za wc i tuš, pili smo istu kafu nekoliko puta (onaj ostatak od kafe bismo kuvali ponovo i ponovo) a cigare smo skupljali po ulici ili bi nam neko dao.
Interesantno, nekog alkohola je uvijek bilo – bili smo bez para, ali smo nekako uvijek imali mogućnost da budemo pripiti. Kažem pripiti, jer sam ja mogla da popijem litar žestokog pića za jedno veče a da i dalje znam gdje sam i ko sam. Iz mog grada su stizali izvještaji o sve većem broju mrtvih, a grad u kojem sam bila je bio okrutan prema nama koji smo izbjegli. Uglavnom smo se držali zajedno i izlazili skoro svako veče, samo da zaboravimo na pravo stanje u kojem smo. Ja sam bila poznata po tome što sam mogla najviše da popijem.
Moji najbolji prijatelji, momak i cura, počeli su da prizivaju duhove. Mene je bilo toga strah, jer sam čula da „duh može da ostane u toj sobi“, pa sam im „zabranila“ da to rade u onoj u kojoj sam ja. Jednom sam bila prisutna kad je čaša zaista krenula da se pomjera prema slovima i uplašila sam se. Od djetinjstva sam se nadala da „nešto iza“ postoji, ali nisam željela da to „nešto“ bude okultno.
Mi smo često išli i u hram Hare krišne, ja bih išla i u Pravoslavnu crkvu, da zapalim mami svijeću, išli smo i u Katedralu, jer nismo ni znali koja je razlika između svih tih „ustanova“. Tražili smo neku duhovnu istinu, ali smo uviđali da, svaki put kad bismo ponovo izašli na ulicu, ništa sa čim smo se sreli unutra nije funkcionisalo. Nekako bi nas opet obuhvatio onaj miris teške svakodnevnice.
Toliko su se prepali, da su se sjetili da se u filmovima obično demoni istjeruju riječima: „Odlazi, u ime ISUSA HRISTA!“ – tako da su to u svom strahu i učinili.
Ja sam tih dana počela da čitam knjigu „Paralelni svijet“, koja nije pisala u prilog hrišćanstvu, ali je navodila brojne nadnaravne izvještaje, koji su me zaintrigirali i dali mi nadu da „taj neki svijet“ ipak postoji.
Jedan dan sam je čitala na balkonu kod mog tate i brata, koji su živjeli u drugom gradu, i došla sam do poglavlja o Isusu. U tom momentu je moj, tada desetogodišnji brat, izašao na balkon i pitao me šta čitam. Htio je da čitam i njemu. Iz nekog razloga sam preskočila pasuse koji navode da je Isus bio u Indiji i tamo izučavao Hinduizam (rekla sam vam da knjiga ne ide u prilog hrišćanstvu J ) i počela sam da čitam o Njegovom uskrsnuću. Interesantno, knjiga je govorila o tome da On nije ostao u grobu i kao prilog je imala slike na kojima je bio čaršaf u koji je Isus navodno bio umotan kad je pokopan, a koji je oslikavao fotografski Njegovo lice. Iako je to upitno, mog brata i mene je to najviše i zaintrigiralo i počeli smo da pričamo o tome da je Isus uskrsnuo. Nismo znali ni zašto ni radi čega je uopšte razapet, ali smo cijelo popodne bili u tom nekom raspoloženju nade. U jednom momentu je on rekao nešto ružno, na šta sam ja rekla: „Nemoj da govoriš ružne riječi, znaš da je Isus uskrsnuo!“ a on je odgovorio: „Jao, da!“ 😀 Nismo pojma imali u kakvoj su povezanosti ružne riječi sa Isusovim uskrsnućem, ali smo to instiktivno osjetili.
Za to vrijeme su moji prijatelji tonuli sve dublje u okultizam. Čak su bili odlučili da „potpišu ugovor sa sotonom“ i to krvlju. Ja sam negirala to sve i čak sam se smijala svemu, a prijateljica koja je htjela da prisustvuje tom obredu me pitala šta mislim kako može najlakše da se posiječe kako bi imala čime da se potpiše. Rekla je da joj je on dao dobre ocjene u školi, čak i momka koji je ranije nije ni primjećivao. Ja sam se nasmijala i porezala moj prst, uzela papir i nešto našvrljala, da pokažem kako to nije ništa i kako je to sve meni nekako „obično“. Nije mi bio problem da se porežem i pustim krv, ali sam zazirala od bilo kakvog uplitanja u rituale koji spominju to ime. Oni su se našli u ponoć u šumi ispred našeg doma, koja je bila u potpunosti mračna, bez ikakve ulične rasvjete, a bilo je jezivo trčati u sumrak iz gradskog prevoza u dom, da stignete na vrijeme prije mraka. Dok su obavljali taj neki ritual, sotona im se ukazao i, kako su oni tada to rekli, „ušao u jednog od njih“ – ta osoba nije znala za sebe, počela je jako čudno da se ponaša, govori nepoznatim glasom i oni su se jako prepali. Toliko su se prepali, da su se sjetili da se u filmovima obično demoni istjeruju riječima: „Odlazi, u ime ISUSA HRISTA!“ – tako da su to u svom strahu i učinili. Dotični prijatelj je bio odmah oslobođen, došao je sebi, a oni su se onda još više prepali i zapitali: „KO je ovaj, kad je jači i od sotone?!?“. Tih dana je na tv-u išao film „Isus iz Nazareta“, u dva dijela od po tri sata, koji su pogledali. Nakon par dana ih je jedna naša prijateljica koju su znali od prije rata, odvela u crkvu. Vrlo brzo su se obratili i krstili. 🙂
Za to vrijeme, ja sam pila sve više i više, a uzimala sam, kao „ispomoć“, kad nemam dovoljno alkohola, i neke tabletice – iako nisam bila ljubitelj hemije i uvijek bi mi bilo neugodno. Jednu noć sam malo pretjerala sa svime i, kad sam došla ujutro u dom i legla da spavam, bilo me je strah da zaspim. Mislila sam da ću da umrem ako utonem u san i nekako sam znala da idem u pakao. Osoba koja živi kao ja i ponaša se kao ja, ne može nikako otići u raj, mislila sam. Toliko me je bilo strah da ću taj dan završiti u paklu, da sam otišla u wc da se, prvi put u životu, pomolim (nigdje drugo niste mogli biti nasamo u punom domu 😉 ). Sjela sam na onaj poklopac od šolje i pogledala gore: „Bože, ja znam da si ti tamo negdje gore i da si jako daleko, tako daleko da ja ne mogu da doprem do tebe. Ali, MOLIM TE, AKO postojiš, da mi daš da preživim do sutra, a ja ti obećavam da nikad više nikakvu hemiju neću da unesem u sebe“ (nisam mislila na normalne lijekove, naravno – a nisam smjela da kažem da neću više da pijem, to mi je bilo previše da obećam 😀 ). Nakon toga sam otišla u sobu moje prijateljice i zaspala kao beba. Kad sam se probudila, našalila sam se, gledajući po sobi: „Znala sam da ću u pakao!“ Ali, u srcu mi je bio neki čudan mir, bilo mi je jasno da mi je sami Bog odgovorio, iako su me razuvjeravali i govorili da to nije nikakva molitva i nikakav dokaz, da bih se svakako sigurno probudila. Ja sam, međutim, osjećala nešto sasvim drugo.
Vino je potsmjevač i silovito piće nemirnik, i ko god za njim luta neće biti mudar.
Izreke 20:1
Ne gledaj na vino kad se rumeni, kad u čaši pokazuje lice svoje i upravo iskače.
Izreke 23:31
To dvoje mojih prijatelja se preselilo iz doma u neki stan, malo prije nego što su povjerovali u Boga i ja sam samo čula od prijatelja da su se „obratili“. Nisam znala šta to tačno znači, niti sam još bila čula tu priču koja se odigrala u šumi u ponoć, ali sam znala da sam ih bila jako poželjela i da sam htjela da ih vidim. Kako tada nije bilo mobilnih telefona, a i fiksni su bili premija u godinama rata, rekli su mi da oni obično sjede u jednoj poznatoj kafani svake nedjelje oko osam. Oni su tamo odlazili nakon službe u crkvi i zaista sam ih, jedno veče kad sam se zaputila tamo, našla. Prvo što mi je upalo u oči je da je ona bila u bijelom džemperu (ranije su se oblačili samo u crno) i da je bila plava (što je bila njena prirodna boja kose, koju je također ranije farbala u crno). Bili su nekako nježni i sretni i prvo što su mi rekli je bilo: „Hajde se obrati!“ Ja sam gledala u čudu, nisam baš razumjela šta mi govore, ali sam znala da to upućuje na neko „obraćanje“ Bogu, za šta nikako nisam bila ni sprema, a nisam ni mislila da sam taj tip. Nisam mogla sebe da zamislim u nekoj, bilo kojoj, crkvi, kako se molim. Dolazilo mi je više puta na um da ću jednog dana, kad ostarim, otići u neki manastir, da se nekako iskupim za siline grijehe u kojima sam živjela, ali to je bilo to. Međutim, bilo mi je jako drago što sam ih pronašla i vidjela sam da su postali onakvi kakvim sam ih oduvijek zamišljala – autentično iskreni, prijateljski raspoloženi i dragi – što su ranije često pokrivali nametnutim ponašanjem. Vidjela sam da su postali „oni“, onakvi kakve sam ih uvijek i vidjela iznutra. Ja sam njih nagovarala da odemo napolje i napijemo se, a oni su mene nagovarali da odem s njima u crkvu.
Pri svakom susretu bi na svako moje pitanje odgovarali Biblijom – otvorili bi Pismo i nešto pročitali. Svaki put bi me to dotaklo kao da je ravno meni upućeno. Ali uskoro je bila počela da me boli glava od tih razgovora i bila sam jako zbunjena. Kako to da su oni u pravu a toliki svijet ne živi tako?!
Dok sam jedno popodne u domu sjedila na krevetu svoje prijateljice, vidjela sam Bibliju sa strane. Ona je imala jer je studirala Opštu književnost, a ja sam bila na smjeru „domaće“ književnosti J Kako sam je otvorila, ugledala sam stih: „Ne budi među PIJANICAMA i izjelicama“. Hm, pomislila sam, ovo sigurno nije za mene“, tako da sam otvorila dalje, nasumice: „Vino je silovito piće, nemirnik, ko god za njim luta, neće biti mudar“… Otvorila sam dalje: „Ne gledaj na vino kad se rumeni…“ Brzo sam zatvorila Bibliju. „Pa ovako ne može niko da živi! Cijela ova knjiga je o piću!“, pomislila sam.
Ono što sam prvo primijetila je bilo to da je taj divni osjećaj koji sam doživjela u crkvi išao za mnom. Nikakva civilizacija i svakodnevnica, semafori i auta, ga nisu uklonili. Pitala sam se šta je to, zbunjena što osjećam i dalje tu radost i ljubav i zaštitu.
Iako sam odlagala taj svoj odlazak u crkvu s njima, ipak sam odlučila da ih jednom „skinem s vrata“ i da udovoljim toj njihovoj želji, jer sam ih voljela. Tih dana sam se bila dogovorila sa jednim prijateljem sa Akademije da ga vodim u pozorište, jer sam ja mogla da uđem bez karte, a to je onih dana bila velika stvar. Karte su bile preskupe a gužve ogromne. Nakon silnih pokušaja dogovora, konačno mi je rekao da on može da ide sa mnom tu određenu subotu, kad sam i ja bila odlučila da odem sa mojim prijateljima na omladinski sastanak u crkvi. Premišljala sam se i rekla sam sebi da ću otići samo na početak, da njih ne iznevjerim, a onda da ću šmugnuti iz crkve i otići u pozorište. Došla je ta subota. Čim sam ušla u crkvu, zapitala sam se u kom sam svijetu. Oko mene se osjećala neka ljubav (tad nisam znala šta je Duh Sveti :D), a sve mi je bilo kao u nekoj bajci. Sjela sam pozadi, jer sam mislila da ne pripadam tu, a i da bih bila što bliže vratima. Međutim, sve mi je bilo nerealno lijepo. Svi su se znali i pozdravljali, ali niko nije bio čudan. Bili su normalni i autentični. Jedan brat nas je pozdravio i počeo da svira gitaru, a pjesma koju su pjevali je bila nekako razigrana i vesela, tako da je mene jako dotakla. Ja, stari roker, sam razmišljala: „Kakva divna pjesma!“ dok sam ustajala i pljeskala zajedno sa svima. Sama sebi sam se čudila zašto tako stojim tu i plješćem na neku dječiju pjesmicu. Svi su mi bili simpatični i nekako „duhovni“, a ja sam mislila u sebi: „Nisam ništa jela i pila, tako da mi nisu ništa stavili u jelo i piće. Kako je moguće da se OVAKO osjećam?! Kao na nekim drogama, ali lijepo, bez ružnih propratnih pojava…hm..mora da puštaju neki dim iz onih rupa?“ – to su bile rupe iza kojih su bili radijatori 😀
Propovijedao je neki brat iz Švedske. Govorio je o strahu i tome kako mu je Bog jednom bio rekao da ide u neki mračan dio grada i govori Evanđelje. Tada se sreo sa nekim ljutim momcima koji su bili agresivni prema njemu. Rekli su mu da tu nema mjesta Bogu i da mora da ide. Inače, tih dana su meni skinheadsi prijetili da će da me prebiju zato što ne govorimo „isti jezik“ i ja sam svako veče, kad bih izašla, bila u strahu i mislila da mi je zadnje, tako da sam se pronašla u riječima ovog propovjednika. Slušala sam dalje. Ispričao je kako je tada bio pobjegao, a žena ga je bila nagovorila da se vrati nazad, jer mu je Bog bio rekao da ide u taj dio grada i rekla mu je da će On i biti s njim. Kad se vratio, hrabro je govorio o Isusu i mladići su pokunjeno otišli. Zatim je rekao da nas Bog uvijek gleda i da smo u centru Njegove pažnje. Da su Njegove oči UVIJEK na nama. Ja sam se pitala kako ovaj čovjek govori direktno meni i zna šta se meni dešava u životu?!
Vrijeme je odmicalo, a ja sam već kasnila na sastanak u pozorištu. Ali nisam mogla da se odvojim od propovijedi i gutala sam sve što sam bila čula. Na kraju sam morala da istrčim napolje, izvinjavajući se svojim prijateljima i bukvalno trčim od crkve do pozorišta. Ono što sam prvo primijetila je bilo to da je taj divni osjećaj koji sam doživjela u crkvi išao za mnom. Nikakva civilizacija i svakodnevnica, semafori i auta, ga nisu uklonili. Pitala sam se šta je to, zbunjena što osjećam i dalje tu radost i ljubav i zaštitu. Kad sam stigla pred pozorište, bila je ogromna gužva ispred a mog prijatelja nije bilo. Kasnila sam „samo“ 45 minuta. Odjednom sam ga ugledala, on je isto trčao i izvinjavao mi se što kasni a ja sam mudro ćutala 😀
Kad smo došli do vrata, moj prijatelj koji je radio to veče mi je rekao da „nema šanse“ da uđemo večeras jer je tolika gužva da nemamo gdje ni da stojimo. Bilo mi je strašno. Dogovaramo se skoro godinu dana da dođemo na predstavu a ja sam bila ponosni bosanac koji je imao veze svuda i koji je bio toliko „kul“ da je mogao da uđe bez karte u najprestižnije pozorište tog vremena. „Bilo koje drugo veče dođite, sad je stvarno prepuno, ne znam šta je ovo“, rekao je moj prijatelj na vratima a ja sam mislila: „Ali, OVO veče je bitno, ko zna kad ćemo opet uspjeti da se dogovorimo!“. Stajali smo tako usred gužve ispred pozorišta, među ljudima koji su silno željeli da gledaju predstavu ali nisu imali način. Ja sam zatvorila oči i rekla u sebi: „Bože, ako te zaista ima, ako si ti Bog, molim te, daj mi kartu!“ U tom istom momentu sam čula riječi: „Evo ti karta“ i ugledala ruku neke djevojke kako drži kartu ispred mojih očiju. Brzo sam je uzela, nju je brzo povukao neki momak prema vratima, a ja sam je dala svom prijatelju: „Evo, idi gledaj, ja sam gledala tu predstavu 17 puta – čekaću te ja ispred pozorišta kad završi“. Dok je on ulazio, ja sam razmišljala: „Ok, prvo – kako to da su imali viška kartu u ovakvoj situaciji? Drugo – mogli su da je vrate na blagajnu i dobiju pare. Treće – mogli su da je prodaju bilo kome ovdje po duplo većoj cijeni. Četvrto – ako su odlučili da je daju, kako baš meni i peto – kako baš u momentu kad sam se pomolila za istu?!“ Dok sam to razmišljala, naišle su moje dvije prijateljice sa kojima sam često sjedila u parku ispred tog pozorišta i rekla sam im: „Jao, izgleda da Bog postoji – prvo sam bila u nekoj crkvi u kojoj kao da ti On progovara a sad mi se desilo sljedeće..“
Dok sam im pričala događaj o karti, počela je kiša. Mi smo se sklonile ispod nekog širokog oluka na zgradi pozorišta i naslonile na zid na kojem nije bilo nijednog prozora. Iznad nas samo oluk i nebo. One su uzele da pripale cigaru, dale su jednu meni, ali nisu imale upaljač. Slušale su me pažljivo i zainteresovano, a onda su rekle, više šaleći se: „Sad ga pitaj da ti da upaljač“. Ja sam pogledala gore i rekla: „Bože, ako te ima, daj nam upaljač!“. Iz čista mira, niodakle, usred pljuska, odozgo je u tom momentu pala upaljena cigara u baricu ispred nas i nastavljala je da gori. Mi smo se zbunile, uzele tu upaljenu cigaru, zapalile naše, pogledale gore da provjerimo još jednom postoji li neki prozor i, nakon što smo shvatile da NE postoji, one su mi rekle u šoku: „Nemoj ga više ništa pitati“.
Bez obzira na to što ne mislim da Bog odobrava cigare, tog trenutka mi je bilo jasno u srcu kao dan: „Evo, vidiš da postojim. Još nešto?“ i osjetila sam jako strahopoštovanje. Znala sam da mi je Bog odgovorio i da je time pokazao da postoji. Sljedeći korak je bio da mi pokaže KO je.
Tih dana sam krenula u crkvu, slušala bih propovijed a onda bih izašla napolje i nastavila da pijem. Osjećala sam da to nekako ne ide jedno sa drugim i da se nešto tu ne podudara, ali bi me moji prijatelji van crkve razuvjeravali: „Pa ako je Bog BOG, on upravlja i time gdje si ti sad i šta radiš, tako da ne možeš protiv Njega“. Znala sam da su to besmisleni argumenti, ali još uvijek nisam bila sigurna šta mi se to dešava i zašto je taj osjećaj vezan za Boga tako drugačiji od života koji sam vodila. Mislila sam da ja nikad ne bih mogla da živim tako sveto. Mislila sam i to da su propovjednici u crkvi dobri psiholozi, pa sam išla na službe više kao na neku psihološku seansu. Međutim, ta dva svijeta koja su se ispreplitala u meni više nisu mogla da postoje zajedno. Zato sam bila prestala da idem u crkvu jer nisam htjela da dozvolim da mi neko „ispira mozak“. Odvojila sam se neko vrijeme, jer sam htjela da sama shvatim ko je taj Bog i da li zaista postoji, bez ikakvog nagovaranja drugih.
Narednih dana nisam mogla da prestanem da mislim na sve to. Stalno su mi odzvanjali u glavi ti razgovori sa vjernima, a najviše mi je, u prilog postojanja Boga, išlo to što sam vidjela da se u cijeloj umjetnosti, muzici, istoriji, preklapa borba između Njega i sotone. Odakle je dolazila ta tema koja je toliko prisutna u svijetu, ako tu nema istine? Čak je i Đorđe Balašević imao pjesmu sa stihom: „Kad neće mali anđeli, srediće mali đavoli, da mene Lenka na posljetku zavoli“ – vračarstvo? Od svih mogućih duhovno/psihološko/književno/istorijskih odgovora koje su mi davali u crkvi na moje stalno postavljano pitanje: „Odakle vi znate da ste baš VI u pravu? Kako znate da je TO ISTINA?“, meni je u glavi odzvanjao samo komentar mog prijatelja iz doma, koji mi je na kraju, kad su mi već iznijeli sve argumente, rekao : „Pitaj NJEGA“. To sam i odlučila da uradim.
Jedno veče, sačekala sam da svi u sobi zaspu, stavila sam ćebe preko gornjeg kreveta (kreveti su bili na sprat, ja sam bila na donjem) i „zatvorila“ se u „svoju sobicu“. Tiho sam rekla: „Bože, ako te ima, ti si stvorio moja usta, što znači da možeš nekako da govoriš. Ti si stvorio i moje uši, što znači da možeš da čuješ. Molim te, reci mi KO SI, a ja ću te slijediti. Ko god da si, koja god je religija/vjera u pitanju, ja ću biti to što ti želiš. Ali te molim da mi to kažeš jasno, da JA znam da si to ti – samo nemoj da bude nešto strašno, da mi se neko ukaže itd..znaš da se toga bojim. Ja želim tebe ali želim ISTINU“.
Sutradan mi se jako išlo u crkvu. Nisam htjela da se opirem tom osjećaju, jer sam bila sve predala Bogu, tako da nije više bilo mjesta za analiziranje. Htjela sam da vidim kuda će me On odvesti, jer sam se Njemu i pomolila da me vodi. Tamo su me zvali da odemo na film „Isus“ koji se davao u jednom od kina. Kad je počeo film, pomislila sam, sa dozom arogancije: „Jao, kakva stara produkcija“. Ali sam ipak ostala. Film citira skoro čitavo Lukino Evanđelje i ja sam sve više upijala svaku scenu. Glumca koji igra Isusa, koji mi se u početku nije dopao, više nisam ni vidjela kao glumca. Ostala sam prikovana za film, slušajući direktno riječi iz Biblije. Na kraju postoji molitva kojom se prihvata Isus kao Spasitelj. Ja sam već do tog momenta plakala, nekako „zaljubljena“ u tog Isusa i u sebi sam tiho pomolila molitvu. Nisam još bila spremna da ga u potpunosti slijedim, jer nisam znala da li sam sposobna za to, ali sam ga ipak bila pozvala u svoj život, tajno, skriveno, u mraku kina.
On je taj princ koji pobjeđuje aždaju, On je ta dobrota koja pobjeđuje zlo.
Dva dana kasnije sam otišla u crkvu. Imala sam jak poriv da odem i kad sam došla, nikog od mojih prijatelja nije bilo tamo. Bilo je oko 400 ljudi a meni je bilo neprijatno što nikog ne znam. Ali sam sjela u red u sredini. Pastor je propovijedao čisto Evanđelje. Mislim da sam tada prvi put čula jasno i glasno zašto je Isus umro. Dok sam slušala o Njegovoj žrtvi na krstu, ugledala sam ga kako stoji velik i divan preko cijele crkve, sa raširenim rukama. Počela sam da plačem. Osjećala sam da su svi moji grijesi kao jedan ogroman džak na leđima kojeg ne mogu da se oslobodim. Ali sam osjećala i da ti grijesi nisu toliko grešan način života koji sam vodila, tj određena djela koja sam radila, riječi koje sam izgovarala, već da je taj grijeh bio to što je On mene volio i voli me čitav moj život, a ja sam ga ignorisala. Tek kasnije sam pročitala u Bibliji da je On sam rekao: „A kad on (Duh Sveti) dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene“. Sjedila sam tako mamurna i neispavana od prethodnog dana usred crkve, obučena kao neki klošar roker, sa masnom kosom, i plakala radi Njegove silne svetosti koju sam osjećala. Sam Duh Sveti, za kojeg tada nisam znala, mi je pokazao šta je grijeh, baš kako je Isus rekao svojim učenicima. Kad je pastor zovnuo sve koji žele da ga prihvate,da istupe ispred, ja sam se pomolila: „Bože, ako TI misliš da ja mogu da istrajem na tvom putu do kraja i da se ne vratim nazad, molim te, TI me izvedi“. U tom trenutku je djevojka koja je sjedila pored mene, a koja nije nikako mogla čuti moje misli, rekla: „Ako želiš da izađeš ispred, a stidiš se, ja ću ići s tobom“. Krenule smo prema propovjedaonici i približavali smo se starješinama. Ja sam pomislila: „Bože, ja želim da se pastor pomoli za mene“ – nakon čega nam je jedan od starješina rekao: „Vi idite do pastora, da se on pomoli, jer je ovdje velika gužva“.
Kad sam stala kod pastora, prišla mi je jedna vjerna baka, koja mi je kasnije godinama bila mentor. Silna, jaka i hrabra žena u Gospodu. Ona me pitala kako se zovem i kad je htjela da mi posvjedoči, ja sam samo rekla: „Sve ZNAM. I da, HOĆU da se obratim“. Ona se nasmijala: „Sve znaš? Onda dobro“. Njih dvoje su počeli da se mole a hor je odjednom počeo da pjeva baš onu, meni predivnu, pjesmu, koju sam čula prvi put kad sam došla i koja mi je bila prirasla k srcu. Kako su se molili, osjetila sam kao da je sva ljubav svijeta stavljena u jednu čašu koja se izliva na mene. Počela sam da plačem dok sam ponavljala molitvu i na kraju sam digla ruke, ne obraćajući pažnju ko me vidi i ko će šta da kaže. Kao da smo postojali samo Isus i ja tu.
Sve mi je bilo baš kao u bajkama uz koje sam odrasla. Shvatila sam da je taj neki drugi svijet zaista stvaran, da je ta dimenzija stvarnija od ove koju vidimo i da je On taj kojeg sam tražila čitav život. On je taj princ koji pobjeđuje aždaju, On je ta dobrota koja pobjeđuje zlo. Osjećala sam kao da mi ta Njegova ljubav spira svaki grijeh i da me potpuno čisti, kao da nikad ništa od ranije nije postojalo. Bilo mi je jasno da sam postala nanovorođenče i da je život tek preda mnom…
Naravno, On je vrlo brzo promijenio moj život za 180 stepeni i okrenuo me u drugom smjeru. Jedina želja i jedini smisao mi je od tada da svi koje poznajem znaju da je ON put, istina i život i da što više njih povjeruje u to.