Prigodni osvrt uz proslavu Dana reformacije, 2012.god.
Nakon Milanskog edikta 313. god. kada je car Konstantin proglasio vjersku slobodu, prestalo je zvanično obračunavanje rimskih vlasti sa kršćanima. Nakon toga nastaje novo razdoblje, kada se poganstvo počinje stapati s kršćanstvom i počinje se pomaljati jedan novi, za crkvu, pogubni sustav. Do tada kršćanska crkva, koja se sastojala uglavnom od iskrenih, nadasve predanih vjernika, sada pretvorila u ‘crkvu mase’ u koju su se počeli uvlačiti politički častohlepni i istovremeno vjerski indiferentni ljudi koji su u suštini ostali neobraćeni pogani.
Otkako je crkva porasla u posjedima, opala je u vrlinama.
Matija Vlačić Ilirik u svojem djelu ”Katalog svjedoka Istine” navodi svetog Jeronima (390 god.) i svetog Augustina (440 god.) kao najistaknutije ljude onog vremena koji su zagovarali potrebu za reformom te su tako na neki način bili preteče protestantske reformacije XVI. stoljeća. Jeronim je pisao: „Otkako je crkva porasla u posjedima, opala je u vrlinama.“ A Augustin je izjavio: „Kršćanska religija, za koju je Božje milosrđe htjelo da bude zadovoljna malim brojem obreda, sada je već preopterećena ljudskim tradicijama i obredima.“ [N.Đurić: ”Europska reformacija i Istra”]
Upravo su te dvije stvari uzrokovale bolest crkve: ljudska tradicija i materijalno bogatstvo. Tradicija je izokrenula smisao Novog Zavjeta i osnovnih evanđeoskih poruka, a materijalno je bogatstvo kvarilo same ljude, raspirujući pohotu pale ljudske prirode.